Danas poznata kotlina u kojoj je nastao grad Sarajevo prolazila je kroz vremeplov naseljavanja i građenja stoljećima. Zapravo, nekada slabo naseljena stanovnicima, nije obećavala da će baš iz nje izroniti grad koji je prepoznatljiv u današnjoj Evropi.

Tu viziju budućeg grada najbolje je imao utemeljitelj Isa-beg Ishaković, koji je, osim svojih borbenih i drugih vještina, razmišljao i o budućem urbanom razvoju prostora na koje je dolazio. Zato i ne čudi što je, osim Sarajeva, utemeljio još nekoliko gradova, kao što su Novi Pazar i Skoplje, za „Avaz“ govori Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada.

Nakon što je 1457. godine utemeljio Sarajevo, ono se nastavilo širiti i razvijati.

Zbog ljepote njegovog građenja, evropski putopisci, ali i sami stanovnici grada, prozvaše naše Sarajevo cvijetom među gradovima.

Tako počinje gradnja vodovoda, potom hanova i karavansaraja oko kojih se formira čaršija kakve nadaleko nije bilo.

Nastavak gradnje i veliki razvoj Sarajeva poseban je bio u doba bosanskog valije Gazi Husreva-bega, kada Sarajevo i privredno ojačava bezistanima, odnosno trgovačkim centrima, ali i velikim brojem zanata kojima su se Sarajlije bavile.

-Sav taj razvoj nastao je u dolini na obalama rijeke Miljacke. Toliko dobro pozicioniran da ni dolaskom Austrougara nije izmješten, već je s tih obala nastavio da se širi baš onako kako je i zamišljen i započet od prethodnih vizionara – priča Garibija.

Austrougari su doveli arhitekte iz svog carstva i na jedan poseban način Sarajevo pružali, tačnije širili prema Marindvoru i nastavljali put gradnje zlatne doline ili zlatnog dola.

Danas svjedočimo činjenici da su Austrougari izabrali najbolji put za nastavak razvoja i gradnje, nastavljajući tamo gdje su Osmanlije stale, uz trud da očuvaju pejzaže i obimno zelenilo koje je tada Sarajevo posjedovalo.

-Upravo ta austrijska gradnja s izmiješanim stilovima oblikovala je grad toliko lijepo da ga tadašnji stanovnici, pa i putnici koji su dolazili ili bili samo u prolazu, prozvaše malim Bečom – ističe Garibija.

Tako taj zlatni dol postade ukrašen prelijepim zgradama i palačama, a da pri tome ni u najmanjoj mjeri nije narušena osmanska arhitektura.

Širenje Sarajeva je nastavljeno, ali osnov njegove ljepote bio je upravo taj današnji administrativni centar na Marindvoru.

-Da bi se današnje Sarajevo očuvalo, osim građana koji s ljubavlju o njemu brinu, postoje i institucije koje ga čuvaju. Jedna od njih je i Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, a druga, jednako bitna je i Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine – navodi Garibija.

Upravo njihove odluke za očuvanje zlatne doline s pejzažnom arhitekturom su najbolji pokazatelji borbe da se ovaj grad i njegova dobra očuvaju, ali i ostali dijelovi BiH.

A to koliko je Sarajevo bilo i ostalo lijepo, najbolje je u nekoliko rečenica opisao nobelovac Ivo Andrić: „U koje god doba dana i s koga god uzvišenja bacite pogled na Sarajevo, vi uvijek i nehotice pomislite isto. To je grad, grad koji dotrajava i umire i u isto vrijeme se rađa i preobražava. Danas, grad naših najljepših težnji i napora i najsmjelijih želja i nada.“

Sve ovo nam ukazuje koliko je velik zadatak na spomenutim institucijama da ga očuvaju u svom punom sjaju.

Ljepotu starog Sarajeva najbolje je formulirao arhitekta Dušan Gabrijan, koji je jedno izvjesno vrijeme bio stanovnik Sarajeva. I tada je jedne prilike rekao „sve je ovdje nadohvat ruke“.