Kaže HDZ-ov premijer Andrej Plenković da njegova utrka u formiranju dvotrećinske većine u Saboru za usvajanje odluke o obuci ukrajinskih vojnika nije nadmetanje s predsjednikom države Zoranom Milanovićem. Okej, možda ne sasvim. Ima u svemu tome i vječne Plenkovićeve ambicije za nekim budućim pozicioniranjem, ako ikad bude zatrebalo, u visokoj europskoj politici. Daleko od ove palanačke politike na zagrebačkom Gornjem gradu.
Opet je malo smiješno da takav plameniti tip, koji u radni dan uplovi pozorno čitajući tekstove o sebi samome i s kvintalima taštine na ramenima, nema ambicije da zakuca pauna s Pantovčaka koji ga još od početka mandata neviđeno nervira u onom što se naziva “tvrdom kohabitacijom”. Za navući u HDZ-ovu kvotu od 101 zastupnika i nešto zalutalih oporbenih duša Plenković se neuobičajeno trudi. Prestao je i s onim “tko nije s HDZ-om, taj je za Vladimira Putina” (što je pomalo smrdjelo na propagandnu školu iz 1933.), k nozi priveo Hrvoja redikula Zekanovića, počeo se pozivati na zdravi razum, hrvatski interes, tešku ukrajinsku zimu, članstvo u NATO-u, tradiciju EU-a, ulazak u schengenski prostor i članstvo u eurozoni. I još neke stvari.
Glasovanje oko obuke Ukrajinaca, točnije o sudjelovanju Hrvatske u europskoj misiji EUMAM, trebalo bi biti u ovaj petak. Na dan kad ova kolumna bude otisnuta u 24sata. I ne bi začudilo da se Plenkoviću, uz mali istarski HDZ, a pod akronimom IDS-a, pridruže i bivši SDP-ovci. Oni koji sad nastupaju kao Socijaldemokrati, a čiji pravi šef, Bernardić, i formalni šef Vidović ne podnose Milanovića barem koliko premijer Plenković. A možda i nešto više. Pravi je politički bizar da se saborska oporba, koja Plenkovićev odnos doživljava kao politiku diktata, pokušava s njim oko bilo čega dogovoriti.