– Kad sam 1985. upisao srednju frizersku školu, prvi profesor kod kojeg sam došao pitao me poznajem li frizera Iliju Jelčića. Rekao sam da mi je to otac, a on je odmah ‘ispalio’ da me iduće četiri godine ne želi vidjeti na nastavi. Ponovilo se to s još nekoliko profesora. Naime, neki od njih bili su njegovi naučnici, pa su znali da ću kod njega u salonu najbolje ispeći zanat. Tako sam u školi zapravo dobro prolazio – priča uz smijeh Romeo Jelčić, vlasnik Frizerskog salona za gospodu Ilija, u zagrebačkoj Novoj Vesi, na broju 83.

Iako se salon na toj adresi nalazi tek godinu dana, njegova tradicija duža je od 80, a u vlasništvu je obitelji Jelčić punih 50 godina. 

POGLEDAJTE VIDEO: Otac i kći o tradiciji i budućnosti frizerskog salona za gospodu ‘Ilija’ 

– Moj otac Ilija preuzeo je salon 1971. godine, od poznatog zagrebačkog brice Jože Kutičića, koji ga je otvorio davne 1938. godine, samo nekoliko kućnih brojeva dalje, u lokalu iza apoteke na Gupčevoj zvijezdi. Tata je još 1948. došao učiti zanat kod Kutičića. Imao je samo 10 godina. I poklopilo se da je tu  ostao cijeli život. Štoviše, nakon što je na jednome od frizerskih natjecanja upoznao moju mamu Rozaliju, i ona je cijeli život radila s njim u salonu – priča Romeo.

On im se pridružio 1989., kad je završio srednju školu.

Punih 49 godina obiteljski salon ‘Ilija’ nalazio se na malom trgu na križanju Nove Vesi i Gupčeve zvijezde, u unajmljenom lokalu, dok lani nisu kupili vlastiti prostor, uredili ga i preselili. Kako je tako salon punih 80 godina ostao u krugu nekoliko kućnih brojeva u istoj ulici, sve vjerne mušterije ostale su s njima. Tako Romeo i njegova kći Petra Mrkonjić, koja pomalo preuzima posao, sad već šišaju djecu i unuke gospode koja su nekad davno dolazila još kod Kutičića. Većina dolazi iz istog razloga: Ovdje već odavno ne moraju govoriti kako se žele ošišati, jer se to zna.

– Kad sam prije šest godina počela učiti zanat kod tate, imala sam strašnu tremu. No, pratila sam svaki tatin potez dok bi šišao, a posebno ono što radi baka. Naučeno sam vježbala, šišajući neko vrijeme samo tatu, supruga i nekoliko vjernih mušterija koje su se bile spremne prepustiti s povjerenjem, no danas već s nekim frizurama mogu parirati i tati – priča Petra.

Ipak, posao su zasad podijelili tako da je ona zadužena za praćenje novih trendova u frizurama i promociju salona među mlađom generacijom, pa imaju i Facebook i Instagram stranice. Tata i dalje najčešće šiša mušterije koje ne zanimaju novi trendovi i ne žele mijenjati frizuru.

Petra je bila zadužena i za uređenje prostora u koji su lani uselili, u kojem na vidnom mjestu dominira fotografija djeda Ilije. 

– Lako smo se složili oko toga da ostaje ime salona, te da ćemo prostor posvetiti djedu i vremenima kad je on još radio. Tako su na zidu izložene prve škare s kojima je počeo šišati još 1948. Sačuvali smo i njegove britvice, kao i češalj, koji se nekad koristio protiv ‘naelektrizirane’ kose – pokazuje Petra.

Tu je i veliki broj djedovih diploma sa frizerskih natjecanja, džepni kalendari koji su se nekad kao reklama salona dijelili mušterijama, na kojima je Ilijina fotografija u salonu, kao i mnoge sitnice koje su im kao suvenire tijekom desetljeća donosile same mušterije. 

– Znaju da volimo stare stvari i alate, posebno ako su vezani uz struku. Tako smo dobili i preteču ženske ‘pegle’ za kosu – priča Petra, dok pokazuje komad metala s drškom, koji se nekad zagrijavao na žaru, pa se oko njega namatala kosa, kako bi se dobili ‘valovi’. Trebalo je dosta opreza u radu s njim, jer se lako moglo skuriti kosu, kaže.

Dodaje kako se nada da će među vrijednim kolekcionarskim predmetima uskoro imati i poseban alat, kojim su brijači nekada, dok još nije bilo zubara, ljudima vadili bolne zube. 

Romeo je, pak, posebno ponosan na stari obrtnički znak brijača: Pozlaćeni krug koji podsjeća na dno zdjelice u kojoj se nekad miješala pjena za brijanje. Nekad se taj znak vješao na ulazu u radnju, kako bi ljudi lakše pronašli brijača. Tu su i veliki stari fiksni telefon, s brojčanikom, nekoliko starih fotoaparata, stari radio, sve što ih podsjeća na povijest i tradiciju. 

Iako nije bio raspoložen za fotografiranje, gospodin kojega je Romeo šišao kad smo stigli, sjeća se još prvog vlasnika Kutičića, a posebno Ilije, jer u salon dolazi od rane mladosti, odnosno više od 50 godina. Rado se prisjeća mnogih anegdota, posebno jedne kad supruga s njim nije razgovarala dobrih tjedan dana. Zbog šišanja.

– Bilo je to davno, došao sam na šišanje pred kraj radnog vremena, a Iliji su baš stigli prijatelji i donijeli malo fine šunke, pečenog mesa i vina. Ostao sam na druženju do kasnih večernjih sati i stigao kući iza 23 sata. Supruga koja me u međuvremenu čekala s večerom, jako se naljutila. Nikako joj nije bilo jasno kako to da sam se šišao tako kasno, pogotovo kad sam rekao da je Ilija zaključao vrata salona i sakrio ključ – priča uz smijeh, dok Romeo kaže dodaje kako su ljudi nekad u salon navraćali često i mimo šišanja ili brijanja.

 – Znali su doći, sjesti koliko im treba da prolistaju novine i čuju novosti – kaže i rado prihvaća šalu: Ne, u muškom salonu nema tračeva kao kod ženskog frizera, pa čak ni razgovora o politici koliko biste mislili.  

– No, ljudi vole čuti novosti, a kod nas ih uvijek ima, pa je mnogima bilo zanimljivo navratiti. Danas toga više nema, ljudi više nemaju vremena za druženje. Dogodi se da kupimo novine, pa ih nitko ne otvori po cijeli dan – priča Romeo.

Ipak, stare mušterije znaju da ako žele dobro ošišanu glavu, tako da kosa ne strši kad malo naraste, za to moraju izdvojiti 30 minuta. Gospode kakva su nekad dolazila, sa šeširom i u kaputima više nema, nose se sportske jakne, pa se pomalo gubi tradicija koju je naučio od oca, da svakoj mušteriji na izlasku pridržavaju kaput. No, još jedna stvar nije se promijenila.  

– Nekad se radilo po cijeli dan, uz pauzu za ručak. Moj otac je cijeli život radio tako, pa sam i ja nastavio. Zapravo se ni ne sjećam kad sam imao slobodno, sve do lockdowna prošle godine. Tad me  kćer odvezla na vikendicu i ostavila bez automobila, da se ne mogu vratiti, pa sam se nekoliko dana baš morao odmarati. Nije mi bilo lako – priča Romeo uz smijeh, dok Petra dodaje kako se trudi natjerati tatu da više odmara.

Riječ je o poslu koji nije fizički naporan, no čovjek je ipak na nogama cijeli dan, što je zahtjevno, pa bih voljela da tata čuva zdravlje. Jer, tko zna, jednog će ga dana možda trebati da kao djed u visokim godinama svojim unucima prenosi znanje i iskustvo, kako bi nastavili tradiciju koju je utemeljio njegov otac Ilija.