Andrej Plenković ne mora se bojati opozicijske “vlade u sjeni”. Za to postoji vrlo jednostavan razlog; on sam ju je formirao, prije njih, i tako preduhitrio sve one oporbene smušenjake i diletante koji se bave guljenjem njegove salame i krštenjem jarića.
POGLEDAJTE VIDEO
U toj vladi u sjeni on je alfa i omega. Njegov je “kuhinjski kabinet” važniji od onog službenog, paradnog, koji služi za pokazivanje na televiziji i povremeno nasmijavanje javnosti. Moć Plenkijeva cyrclea prostire se na dvije važne adrese – to su Markov trg i Trg žrtava fašizma – s kojih se kontroliraju svi bitni procesi u Hrvatskoj. Mali, elitni “kitchenkabinet”, koji se katkad sastane u sobici na prvom katu Banskih dvora, izoliranoj od prisluškivanja, sigurnoj od metka (s prozora puca lijep pogled na bivše radno mjesto Milanovićeva oca Stipe), zapravo odlučuje o svemu. To je “unutarnji krug” Andreja Plenkovića, njegov, kako bi Robert de Niro u “Meet the Parents” rekao “circle of trust”, krug povjerenja, u kojem on ima zadnju riječ. Plenki je, kako primjećuju i u zapadnim ambasadama, “mikromenadžer, katkad picajzla, čovjek sklon kontrolirati sve što treba i sve što ne bi trebao…”
Circle of trust ne čine ljudi koji vas mogu impresionirati pameću. Katkad oni djeluju više kao komičari nego kao misteriozni consiglierei; prvi koji vam u tom krugu pada na pamet – iako to ne opisuje točnu poziciju oko Plenkijeva srca – je Robert Kopal, misteriozni obavještajac sa smiješnim naočalama, nalik na one kakve često nosi sir Elton John. Kopal izgleda više kao estradnjak, hrvatska inačica srpskog turbofolk pjevača Ace Lukasa, ili kao inspektor Clouseau, negoli kao 007, čemu, čini se, intimno stremi. Upitno je kakve su bile njegove tajne akcije u obavještajnoj zajednici, ali one analitičke, za koje je javnost saznala, bile su prilično smiješne. Kad je Andrej Plenković na zadnjim izborima za Europski parlament podbacio, Kopal je kao objašnjenje servirao teoriju “crnog labuda”. Posuđena je iz financijskog svijeta, gdje se njome opisuju nepredvidive kataklizme, slomovi tržišta na koje nije moguće unaprijed računati. Plenkijev je podbačaj, međutim, bio savršeno predvidiv: šef HDZ-a je na EU izbore poslao legiju mladih aparatčika koji bi teško dobili izbore i u Cisti Provo, protiv sebe imao je cijelo desno krilo stranke i sve desnije od njega, uključujući prvostolni Kaptol. Ako se nas pita, razlozi tog poraza prije bi se mogli naći u “Crvenkapici” nego u “Crnom labudu”. Plenkija, naime, u HDZ-ovoj bazi smatraju ljevičarom i liberalom, što nije nesavladiva prepreka ako je kvalitetno maskirate (svi su osnivači stranke bivši komunisti ili udbaši), no postaje velika ako to pažljivo ne skrivate, ako vas Pupovac opiše kao “suho zlato” i ako stranci oktroirate kandidate koje baza baš iz dubine duše prezire. Kopalova teorija ipak nije besmislena – ona upućuje na to da Plenković nije kriv jer – kako je mogao znati za ono što je nepredvidivo?