Njezina velika ideja i važna odluka da otvori potpuno besplatan logopedski kabinet za djecu s područja koje je pogodio potres bili su sasvim dovoljan razlog da pišemo o Tei Tkalčević (28). Nazvali smo je i na trenutak – zanijemili.

Jer javila se iz bolničke sobe. Mlada Zagrepčanka oporavljala se od operacije vađenja koštane srži. Donirala je koštanu srž desetogodišnjoj djevojčici kojoj je život bio ugrožen.

– Dobro sam, sve je prošlo u redu. Javila sam se na poziv da se traži donor za jednu drugu djevojčicu. Nažalost, nisam se podudarala s njom, ali su mi javili da se traži donor za još jednu djevojčicu i da njoj odgovaram. Nisam se dvoumila – govori nam samozatajno Tea, kojoj je drago što su mnogi saznali i dali joj podršku i za priču o malenima koji također trebaju pomoć, logopedsku.

Pogledajte video: Tea je donirala koštanu srž djevojčici

Tea je odlučila otvoriti besplatan logopedski kabinet za djecu s potresom pogođenih područja, koja dolaze iz socijalno ugroženih obitelji, a pritom su i raseljeni u privremene domove, druge škole i vrtiće.

Puno velikih tereta za dječja leđa i njihove obitelji. Još kad se uzme u obzir da i bez ovako teške godine roditelji ponekad čekaju i tri godine samo za prvu dijagnozu ili stručno mišljenje, jasno je o kolikom problemu je riječ.

Pomagala je i samohranim majkama 

Ovom idejom, kaže nam, Tea se bavi još od studentskih dana. Već tad je volontirala u Caritasu, Crvenom križu, pomagala samohranim majkama…

A onda nas je sve zadesio prvo zagrebački, a onda i petrinjski potres.

Tad je radila u zagrebačkom dječjem vrtiću, ali je spremno skočila i volontirala.

– Ljudi su pomagali sa svih strana u raščišćavanju ruševina, prikupljala se hrana, odjeća, građevinski materijal. Uvijek su, tamo negdje sa strane, stajala djeca, preplašena i znatiželjna u isti tren. Pitala sam roditelje mogu li ih malo animirati kad sam već tu – govori Tea.

Započela je s radionicama, počeli su crtati, igrati se, razgovarati, plesati, govoriti o potresu.

– Unatoč potresu, djeca zaslužuju djetinjstvo, a čak i običan štap u očima djeteta postaje raketa ili olovka. Tako me jedan dječak molio da ga naučim kako napisati riječ potres. Zajedno smo proizvodili zvukove potresa, brojili koliko vatrogasaca je prošlo, pričali i preslagivali osjećaje, a onda sam primijetila da među njima ima onih kojima treba logopedska pomoć. Tad su već krenuli i odlični projekti kolega stručnjaka koji su psihološki osnaživali sve te ljude, pa sam im se pridružila. Počelo mi se javljati sve više i više obitelji – govori nam Tea dok nam uz smijeh priča kako se širila informacija da je na Banovini logopedica koja radi s djecom volonterski.

‘Držimo fige za natječaje’ 

U tom je periodu doslovce svaki dan vozila do Banovine i natrag, a lokalne su joj udruge na neko vrijeme ustupile i prostore. No kako su se vraćali u normalu, Tea je ostajala bez kutka gdje bi radila s djecom.

– A onda su me roditelji pogurali i rekli: ‘Kreni’, pa sam ja krenula – smije se Tea.

Ali kamo ide?

Nedavno je u zagrebačkom Botincu počela uređivati logopedski kabinet. Nije slučajno odabrala to mjesto.

– To je naselje bajki jer svaka ulica nosi ime pisca ili djela. Kad sam vidjela Ulicu šegrta Hlapića, znala sam da tamo moram imati svoj kabinet. A u blizinu su preseljene i mnoge obitelji iz Petrinje jer su im dobri ljudi prepustili prazne stanove nakon potresa. Djeca iz Petrinje bila su tu – kaže Tea.

Uz podršku roditelja, pokrenula je kampanju prikupljanja novca za svoj kabinet u kojem bi radila s do 30-ero djece iz socijalno ugroženih obitelji. A tu govorimo i o autističnoj djeci, s cerebralnom paralizom, s puno drugih poteškoća.

– Prijavili smo se i na natječaje, pa držimo fige da sve prođe. Željela bih raditi po dva puta tjedno sa svakim djetetom, već imamo partnerstvo i s dva vrtića, dvije škole i dvije udruge. Pojedinoj djeci vrlo je teško napustiti svoj dom i rutinu zbog dijagnoze. Neki roditelji zbog brojnih obaveza niti ne mogu dovoziti djecu, pa pokušavam pribaviti i patronažno vozilo kako bih im odlazila doma – govori Tea.

Njezina priča već je pokrenula velike emocije. Iz Švicarske stiže didaktika, prijatelji su joj besplatno napravili internetsku stranicu, organizira se i virtualna utrka s ciljem širenja svijesti, kampanja prikupljanja novca još traje…

Njezin entuzijazam prepoznale su i brojne tvrtke koje su kupile i darovale materijale za rad, kao i brojni pojedinci. Najdraži su, ipak, oni darovi koje dobiva nakon svakog radnog dana, a mjere se u osmjesima od uha do uha.