Dinamo je u pretkolu Lige prvaka 1997. godine nadoknadio poraz od 1-0 iz Beograda pobijedivši na svom terenu Partizan 5-0 u prvom okršaju hrvatskih i srpskih nogometnih klubova nakon rata i raspada Jugoslavije.

U Partizanovoj obrani je igrao Igor Taševski. Ti trenuci na Maksimiru bili su mu jedni od najtežih u karijeri.

A srpski branič je godinu dana kasnije prešao u Villarreal, koji je tada prvi put ušao u prvu španjolsku ligu. Villarreal je od tada postao respektabilan europski klub u čijem podmlatku radi danas 48-godišnji Taševski, kao trener Villarreala C.

Njegova momčad se natječe u četvrtoj španjolskoj ligi, a kroz nju su prošli neki od igrača protiv kojih će igrati Dinamo, poput veznjaka Manua Triguerosa ili napadača Gerarda Morena.

Taševski je u razgovoru za 24sata otkrio neke zanimljivosti iz kluba u kojem radi 20-ak godina, a koji razvija svoj prepoznatljiv stil igre. Godinu dana nakon one večeri na Maksimiru napustili ste Partizan. Kakav je bio vaš daljnji nogometni put?

– Iz Partizana sam prešao u Villarreal i potpisao ugovor na tri godine, a zatim sam bio u Elcheu i Sportingu iz Gijona. Onda sam se vratio u Beograd pa me supruga nagovorila da se vratimo u Španjolsku, haha. Razgovarao sam s ljudima iz Villarreala pa ušao u nogometnu školu, gdje sam od 2006. godine prošao od kadeta, preko B momčad do prve. Prije dva mjeseca sam preuzeo Villarreal C, to im je druga filijala. Većina igrača su rođeni 2001. godine, a najmlađi 2003. Villarreal B, gdje sam bio pomoćni trener, natječe se pak u trećoj španjolskoj ligi.

Hrvatski napadač Ante Budimir je nakon subotnje pobjede Osasune rekao da je Villarreal opasan zbog svojih dodavanja i posjeda lopte kojima „jednostavno izmore protivnika“. Je li to stil koji u Villarrealu uče igrači od najranijih dana?

– Da, uvijek želimo biti protagonisti s loptom. Mi treneri imamo tu slobodu da odaberemo sustav, recimo 4-3-2-1 ili 4-4-2 ili pak 4-3-3 ali traži se od nas da naši igrači imaju loptu u posjedu. Ne možemo se povući pa totalno prepustiti loptu protivniku i da ne pređemo centar. Neki trener je više vertikalan neki manje ali to je stil. Došao je Emery (u srpnju 2020.) iz Engleske s vertikalnim nogometom pa odmah zatekao desetak igrača koji su u prvu momčad došli kroz omladinski pogon i koji se znaju i braniti s loptom u nogama. Oni su pripremljeni za takav način igre, da budu protagonisti s loptom.

I protiv jačih suparnika nastojite biti protagonisti?

– Uvijek je tako otprilike. Ovisi o treneru, Marcelino je (od 2013. do 2016. godine) više igrao u 4-4-2 formaciji tako da sačeka protivnika pa napadne preko brze tranzicije, kao što sada igra s Athletic Bilbaom dok je recimo Manuel Pellegrini (od 2004. do 2009.) bio više za kombinatoriku. On je gurao tu pas igru kojom bi se došlo do gola. Svaki trener daje neki svoj pečat.

Je li ta vaša škola sada bolja od one iz Valencije, kluba udaljenog 60 kilometara, a koji je povijesno možda poznatiji u inozemstvu?

– Diskutabilno je, ali zadnjih godina je Villarreal u kadetima ili tim najstarijim omladincima uvijek ispred Valencije, što je nekada bilo nezamislivo. To je uvijek derbi, kao recimo Dinamo – Hajduk.

A je li Villarrealova škola puno drugačija od one u Barceloni gdje se također forsira igra s loptom, tzv. „tiki-taka“?

– Moguće da je u Barceloni to znatno radikalnije s loptom. Ovdje se osim posjeda radi i na vertikalnom nogometu, da ne bude samo „tiki-taka“. I sam Guardiola kaže mene ne zanima „tiki-taka“ ako ja ne dođem do gola. Cilj je da se ugrozi protivnika.

Koliko se klub promijenio od kada ste vi prvi put došli?

– Došao sam 1998. kada su ušli u prvu ligu, a od tada se promijenio stadion, igrači… Ja kada sam dolazio ovdje nisam bio niti čuo za Villarreal. No imaju ambicioznog predsjednika koji je postavio stvari da se točno zna tko što radi u klubu. Nema da svi radimo, a nitko ne odgovara ni za što. Ovdje se točno zna tko i za što je zadužen. I dalje je tu otac ali je njegov sin generalni menadžer, on odlučuje. Za njega je vođenje kluba strast. Riječ je o španjolskoj obitelj Roig, poduzetnicima. Oni su poduzetnici iz Valencije. Predsjednik ima Pamesu, kompaniju za izradu keramičkih pločica. Brat mu drži španjolski trgovački lanac Mercadonu. To je bogata i uspješna obitelj u biznisu.

Villarreal stoga ima proračun dovoljan za dovođenje nogometnih zvijezda?

– S obzirom da su biznismeni vode se onime da točno kupuju koliko prodaju. Zna se gdje ide svaki euro. Uglavnom dovode mlade igrače a onda ih preprodaju. Tako su recimo dovodili Diega Forlana i Diega Godina koji su onda odlazili u Atletico Madrid, pa su recimo Cedrica Bakambua prodali za oko 40 milijuna eura u Kinu.

U Villarrealu je puno Južnoamerikanaca, ali nitko iz Hrvatske nije igrao ondje. Osim vas je možda bio još pokoji igrač iz Srbije. Čini se da im ovaj dio Europe nije u fokusu prilikom kupnje igrača?

– Evo sada ću vam reći jednu zanimljivost. Sportski direktor Antonio Cordon, koji je bio 17 godina u Villarrealu a sada je sportski direktor Betisa, svojedobno mi je rekao da im je bio ponuđen Luka Modrić. Gledali smo jednu utakmicu zajedno i spomenem mu „Antonio jesi li vidio da je Luka Modrić otišao u Tottenham?“. Za 21 milijun eura ili koliko je već bilo. A on mi kaže: „Znaš da su nama nudili Modrića?“. Ne sjećam se više je li bio rekao za 4, ili 6 ili 8 milijuna eura. „To nam je puno novca. Ne možemo davati toliki novac za igrača iz tako neke lige“, odgovorio mi je Cordon. Godinu dana prije nego je Modrić potpisao za Tottenham netko je
dakle Vilarrealu ponudio Modrića. Vjerojatno menadžeri, znate kako to ide. No traženi iznos bio im je previsok jer vode računa o svakom euru. Dinamo je na tim prostorima stvarno daleko dogurao ali eto, Villarrealu je to tada bio preveliki rizik bez obzira što danas znamo tko je Luka Modrić u Real Madridu. Svaka čast na svemu što je postigao. Toliko godina u Madridu a fizički je spreman poput omladinca.

Je li itko drugi iz Hrvatske bio blizu dolasku, koliko je vama poznato?

– U Villarrealu nije bilo Hrvata ali dolazili su momci iz Hrvatske na probu. Kada sam ja 2006.došao ovdje u kadete a onda otišao za najstarije omladince čini mi se da su bila dvojica-trojica iz Hrvatske na probi. Došla su i dvojica iz Crne Gorije i Srbije. Međutim uvijek je problem što oni dođu u siječnju kada je kod njih pauza u prvenstvu dok se ovdje ne prekida natjecanje. Bez obzira što su ti igrači trenirali s kondicijskim trenerom osjeti se razlika. Bude problem s ritmom. Kaže im se da se opuste da je nogomet svugdje isti, i tamo i ovdje, no problem je bio ta fizička sprema zbog ritma. Tamo se prekine natjecanje u prosincu, a ovdje dođu u siječnju bez odigrane utakmice što se primijeti. A ovdje je ritam jako bitan. Ovdje se čitavo vrijeme igra loptom, važna su dodavanja.

S ozbirom da poznajete nogomet na prostoru zemalja bivše Jugoslavije, traže li vas da gledate i pratite neke igrače?

– Ne. Imaju ljude koji se time bave. Zato sam i rekao da se točno zna tko što radi. Nikada me nisu pitali kakav je netko. Tako su primjerice bili doveli igrača iz Crvene zvezde, a ja uopće nisam znao da će doći. Imamo „scouting“ koji to gleda, raspituje se… Poslovi su strogo podijeljeni. Ako je recimo na stolu 100 eura gazda se pita ide li to tamo ili ovdje. Tako to funkcionira ovdje, a klub je zato i izrastao u ono što je danas.

Taj igrač je bio došao u omladinski pogon?

– Ne, u prvu ekipu no nije igrao puno pa su ga posuđivali a sada je mislim na Cipru. Ali bio je došao zato što nije trebalo platiti odštetu za njega, rizik je bio relativno mali. U Villarrealu misle da naše lige tamo nisu kvalitetne. Puno sam puta pričao s tim skautima, evo recimo neki igrač iz Partizana ili Crvene zveude, jer ih iz Hrvatske ne poznajem toliko, može biti vrlo interesantan
Villarrealu no klub nije spreman dati toliko milijuna za njega. Čim se pojavi neki talent, bude i marketinga jer se živi od toga, međutim Villarreal ne ulazi u konkurenciju s talijanskim ili ruskim klubom koji će dati recimo pet puta više. Villarreal naprosto smatra da je veliki rizik plaćati za klinca bez obzira je li to Partizan, Dinamo, Hajduk, Crvena Zvezda…

Što se tiče četvrtfinalnih utakmica s Dinamom, jesu li vas možda tražili mišljenje?

– Ma ne, pa nema potrebe jer imaju sve platforme, sve analize tih utakmica, analitičare. Imaju koji god hoćete podatak. Isto kao što Dinamo ima o Villarrealu ne znam ni ja koliko utakmica, sve je dostupno sada.

Nema, dakle, veze što španjolsku ligu svi prate pa se i u Hrvatskoj manje više sve zna, dok u Španjolskoj i Villarrealu vjerojatno ne prate hrvatsku ligu.

– Ne gledaju, ali sigurno je trener već odgledao puno Dinamovih utakmica, ne sada, nego prije prve utakmice pa plus stručni stožer i analitičari.

Je li vama, ako ste imali prilike pogledati neke njegove utakmice, ovaj Dinamo jači od onog Dinama protiv kojeg ste vi igrali s Partizanom godine 1997.?

– Uhh… ma ne znam. Stvarno je nezahvalno reći. To je kao ono vječno pitanje tko je bolji Pele ili Maradona, svatko je u svom vremenu bio ispred svog vremena. Eto ako bi me pitali koji su mi najgori ili najljepši trenuci iz onog vremena, jedan od najgorih trenutaka je taj poraz od Dinama. Najljepši trenuci su kada debitiraš za Partizan ili zaigraš u derbiju protiv Crvene zvezde, ili kada
sam slušao himnu igrajući za reprezentaciju, ali taj poraz od Dinama mi je bio jedan od najgorih trenutaka u karijeri. Poslije svega onog što se događalo, nakon onog ludila… Ali iskreno, Dinamo je bio ne znam ni ja koliko bolji u ono vrijeme. Partizan je tog ljeta prodao igrače u Barcelonu, u Porto…, a Dinamo krenuo kupovati i to uz sve one igrače koji su napravili fantastične karijere. Mi smo u Beogradu dobili 1-0 ali Dinamo je i ondje bio bolji. Unatoč svemu mi sportaši smo bili na čisto oko toga, Dinamo je bio jači tada. Ne sjećam se više detaljno, jer uopće nisam niti pogledao tu utakmicu, ne samo nju nego bilo koju, jer uopće me uopće zanima prošlost. Jedino bih volio da ovi klinci ovdje, a oni su sadašnjost, da popravimo tu njihovu igru. Ali kažem, Dinamo je bio super ekipa… Prosinečki, Marić, Viduka, Šarić… Igor Cvitanović… pa poznajem ih. Imao sam poslije prilike pričati s njima. Upoznao sam i Bjelicu, i pričao s njim telefonski, on je igrao ovdje u Španjolskoj. Vidim da je sada u Osijeku. I ovaj Španjolac (Sergi Escobar) ovdje iz regije Castellona gdje ja živim preuzeo je vođenje Šibenika.

Dobro sve pratite. Preuzeo je Šibenik pa u prvoj utakmici uzeo bod Dinamu.

– Prepostavljam da je Dinamo bio odmarao igrače. Ma poznajem tog trenera pa zbog toga, volimo nogomet pa volimo biti informirani.

Hoće li Villarreal sada u uzvratu opet igrati svoju igru?

– Pretpostavljam da će igrati isto kao i u prvom susretu. Odmarali su nekoliko igrača protiv Osasune. Jesu li zaslužili izgubiti s 1-2 ili ne pitanje je. Gerard Moreno koji je ušao u drugom poluvremenu igra za reprezentaciju Španjolske, bili smo zajedno u Villarrealu B prije više godina. Pa je tu branič Pau Torres, također iz omladinske škole. Pa Manu Trigueros, Jaume Costa… Desetak je igrača koji ulaze u kadar za utakmicu s Dinamom a da su ponikli u školi Villarreala. A to je velika stvar uzme li se u obzir da je Villarreal (Vila-real) praktično selo s 50.000 stanovnika. U klubu je veliko zadovoljstvo zbog toga.

Koliko poznajete Dinamo?

– Bio sam s igračima iz podmlatka Villarreala na jednom turniru u Zagrebu gdje smo izgubili s 1-0 od Dinama u finalu. To je bilo otprilike u razdoblju od 2007. do 2009. Moguće da mi je to bio prvi dolazak u Zagreb nakon utakmice u Partizanu 1997. Također sam kao pomoćni trener Villarrela B gledao Dinamove mlade igrače u utakmici kada ih je vodio Igor Jovićević. Dobro se sjećam Gvardiola, imao je mislim 17 godina tada, odmah sam vidio o kakvom je igraču riječ pa me ne iznenađuje što ga je kupio Leipzig. Zatim svaka čast Daniju Olmu što je napravio… I svaka čast Mamićima u Dinamu, ne želim ulaziti u ono što se dogodilo, ali kako prodaju igrače je nevjerojatno.

Je li nakon pobjede u Zagrebu od 1-0 Villarreal u velikoj prednosti uoči uzvrata na svom terenu?

– Malo su mu veće šanse nego Dinamu ali je i Osasuna uspjela pobijediti ovdje za vikend. Ne mogu reći sretno Dinamu, to nikako, lagao bih vam (smijeh). Nadam se da će pobijediti Villarreal.

Villarreal je dva puta osvojio Intertoto kup, tri puta ispadao u polufinalima Kupa Uefe i Europske lige te jednom u Ligi prvaka. Čini se da je sada opsjednut željom za osvajanjem europskog trofeja?

– Villarrealu jedino što nedostaje jest titula. U Europi ili španjolskom kupu. U Španjolskoj se natječu protiv velikih klubova pa je to teško no naslov će doći. Možda već ove godine. Treba imati na umu da Villarreal nije toliko dugo u prvoj ligi a da je tijekom otprilike 22 godine već 15 ili 16 puta izlazio u Europu. On nema povijest Valencije ili Seville ali je poštovan klub.

Kakvi su vam daljnji planovi, ostajete li u Villarrealu?

– Da. Radim u ozbiljnom klubu, cilj nam je dalje napredovati te postati još veći klub. Ja iznimno jako poštujem ovu profesiju i sada vodim momčad Villarreala C te se veselim radu s tim momcima, pripremamo ih da jednog dana uđu u prvu momčad i da klub bude još bolji. Vjerujem da će tako i biti. Klub je odlično organiziran. Što se tiče života ovdje obitelj je zadovoljna, živimo tu blizu, pored plaže, sve je super.