Kaže kako je svjedočila brojnim promjenama u struci, novim metodama liječenja i aparatima koji spašavaju živote, no na teške posljedice COVID-a nju i kolege ništa nije moglo pripremiti. Svakodnevno grozničavo otimanje tuđih života iz ralja smrti i bespoštedna borba za samo još jedan udah umirućeg na svima ostavljaju posljedice s kojima se teško nositi.

POGLEDAJTE VIDEO: Glavna sestra Anđa Novokmet o poslu na intenzivnoj

– Oprostite, kad sam na odjelu ne javljam se na telefon i do nas nitko ne može, pa čak ni obitelj. A onda kad izađemo i vidimo sve propuštene pozive ne znamo što se dogodilo, pa uvijek prvo u panici zovemo obitelj – započela je razgovor Anđa Novokmet (53), glavna sestra Zavoda za intenzivnu medicinu i neuroinfektologiju u Zagrebu u Klinici za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević”. Ispričava se jer su od dogovorenog termina za razgovor prošli sati, a na poslu je gužva. Situacija bitno drugačije od one kakva je bila na početku njezine karijere.

Kada i kako Vas je privukla medicina, zašto ste odabrali ovo zanimanje?

Osjetila sam taj poziv u sebi. U životu sam kao dijete doživjela situacije u kojima upoznaješ bolest, gledaš kako dolazi medicinska sestra i pomaže mojem djedu, baki, poslije i mlađem bratu. I tako shvatiš da je pomaganje način kako drugima dati dio sebe, održati zajednicu na okupu i sanjaš da ćeš se jednog dana izgraditi u zdravstvu.

Kako su izgledali počeci?

Bila sam jako ponosna na sebe kad sam dobila prvu diplomu i završila srednju medicinsku, a kad sam se zaposlila u Zaraznoj prije 35 godina shvatila sam da zapravo tek sad krećem ispočetka, a ono što sam malo naučila sad moram primijeniti i suočiti se sa stvarnim situacijama. Imala sam predivne učitelje i svoju glavnu sestru Štefaniju Strmečki. Imala sam sreću da sam došla u njezino vrijeme i puno mojih kolegica koje i dan danas rade u Zaraznoj što je dokaz da su nam usadili ljubav prema zbrinjavanju pacijenata oboljelih od zaraznih bolesti. A kad savladate temelje, onda se javlja potreba za edukacijom i nadopunjavanjem. Išla sam dalje i 1995. diplomirala na Višoj medicinskoj školi pri Medicinskom fakultetu, a 2014. sam završila sveučilišni diplomski studij sestrinstva na istom fakultetu. Mnogi misle da se obrazovanje zaustavlja kad dobiješ diplomu, ali u ovom zanimanju, nitko vas ne može naučiti svemu s čime se možete susresti. Samo s jednom diplomom  ne možete sebe zaokružiti u priči profesije.

Sjećate li se prvog radnog dana?

Vrlo živo, kao da je bio jučer. Taj prvi dan bila sam jako prestrašena jer sam odmah počela raditi u intenzivnoj i mislila sam da ništa ne znam. Kad sam vidjela bespomoćne pacijente nisam znala hoću li im moći pomoći i suvereno vladati ovim područjem. No s godinama i iskustvom to se itekako promijenilo.

Jeste li ikada pomislili odustati?

U ovih 35 godina nikada mi takva misao nije pala na pamet. Toliko volim svoj posao i uživam u tome da ljubav prema poslu svojim primjerom prenosim na mlađe kolegice.

U čemu se razlikuje Vaš posao danas u odnosu na početak karijere?

Kad sam tek došla učilo nas se sukladno dostignućima tog vremena. Dakle, aparati i procesi oko zbrinjavanja bolesnika su bili skromniji i jednostavniji u odnosu na danas. Mogu napraviti i retrospektivu te reći da se svakih pet godina nešto mijenjalo i uvodilo, pratilo se svjetske trendove liječenja teških infektoloških pacijenata pa smo se i mi educirali i primjenjivali ta znanja. No moram reći i to da načela uvijek ostaju ista i bez obzira na protek vremena jednako pristupamo svakom pacijentu stručno i emotivno. A u konkretnijem smislu, evo, mogu reći da je sve promijenila pandemija svinjske gripe prije 10 godina. Respiratorne virusne infekcije do tad se liječilo klasično respiratorom, a kad su zatajila pluća, više nije bilo drugih mogućnosti. Presedan u medicini je uvođenje ECMO procedure i to je zaista impresivno zahvaljujući čemu danas spašavamo mnoge živote.

Svi govore da je posao medicinske sestre težak. Je li Vama težak i što on sve uključuje?

Posao medicinske sestre kao i svih zdravstvenih djelatnika koji sudjeluju u procesu pružanja skrbi podrazumijeva veliku požrtvovnost, silan trud koji ulaže svatko na svojoj razini, ali volim reći u svoje osobno ime da puno toga morate uložiti kako biste funkcionirali samostalno i kao dio kolektiva u kojem radite. Zahtjevno je zanimanje jer traži puno empatije i poistovjećivanja s bolesnicima i to je emocionalno iscrpljujuće. Najteže je nositi se sa emocijama koje proizlaze iz svakodnevnog gledanja sudbina bolesnika. Imam sreće da radim u kolektivu gdje se bolesnici nikad nisu brojali nego doživljavali u cijelosti, preko obitelji iz koje dolaze. Osobito na mojem odjelu se i fizički iscrpljujemo, a a da ne govorimo o tome koliko se svi zajedno dajemo u ovim specifičnim vremenima. Sve to rezultira emocionalnom iscrpljenošću.

Svjesni smo ipak da nisu svi takvi, a ponekad na mrežama čitamo i komentare koji govore o drugačijim sestrama u zdravstvenom sustavu. Jesu li one promašile profesiju?

Komentare na mrežama ne pratim zato da se ne dovedem u situaciju da razmišljam da postoje takvi ljudi. To me jako žalosti i nigdje nije idealno, a i u našoj profesiji ima ljudi kojima je motiv novac, pozicija ili nešto treće. Kako sam ja već sa 18 godina počela raditi na teškom odjelu, nisam mogla razviti razumijevanje prema drugačijoj motivaciji osim one iskrene i empatične. Ako se ponašaju drugačije i zaborave da su tu prvenstveno zbog pacijenata, onda mogu reći i da se radi o promašenoj profesiji. No sigurna sam da je to zanemarivo maleni broj i moram naglasiti da sam svih ovih godina susretala predivne kolegice koje su bile emotivno osviještene, brižne i požrtvovne u svom poslu.

Kako je izgledao Vaš posao prije korone?

U zaraznoj intenzivnoj uistinu ima bolesti koje su specifične i ljudi ne mogu vjerovati da uopće postoje takve bolesti. Kod nas su se mahom liječile upale središnjeg živčanog sustava, pneumonije, ugrizi zmija, tetanusi, bjesnoća i to je bila klasika zbrinjavanja takvih pacijenata. A onda je prije 10 godina došla svinjska gripa. Bilo je uvijek teško i intenzivna je radilište koje zahtijeva drugačiji pristup poslu. Nikad si ne možete izdefinirati vremenski period tijekom dana i reći: Sad ću ovo ili ono. Uvijek se odvijaju nepredvidljive situacije, pacijenti su teški. Možemo mi planirati nešto, ali ako bolesnik počinje umirati, sve prekidate i pristupate oživljavanju. To je bila klasika do pojave COVID-a, a COVID nas je iznenadio. Osupnulo nas je kako bolesnik u kratkom vremenu od dolaska u bolnicu može izgubiti život. Infektološke bolesti se inače malo duže liječe da bi se vidjelo rezultate, no COVID nas je potresao jer bismo čovjeka zaprimili u večernjim satima, a do jutra bi umro i ništa nismo mogli učiniti.

Kako Vas je to promijenilo?

Vi ste svoja načela naučili i savladali, ali ta načela i to sve u što se kunemo, da smo nesebični i empatični, evo, došao je test u ovoj pandemiji. ono što nas drži da možemo sve izdržati je naše zajedništvo na odjelu, prekrasan tim, moje kolegice medicinske sestre i tehničari, fizioterapeuti. Kad me netko pita s kim radim, kažem da radim sa anđelima na zemlji. Imam i izrazito mlade kolegice i one koje su po stažu kao i ja u intenzivnoj, ali shvatite ono bitno – bitno kad bi mi odustali i otišli sa ovog radilišta, tko bi brinuo o bolesnicima? Ne možemo si priuštiti takav način razmišljanja da smo umorni.

Tko će njima pomoći, a oni neprestano dolaze? Ne možemo si priuštiti luksuz da razmišljamo što je u ovom trenutku za nas kao zdravstvene radnike u privatnom životu. Usudila bih se reći da nitko od nas nema privatni život. Svi odemo doma na nekoliko sati, ali i dalje ostajemo opterećeni sudbinama ljudi, pričama s kojima se suočavamo, sa svime što gledamo. Odemo opterećeni svojoj kući, a nekad se uhvatite da nemate snage sa članovima obitelji ni razgovarati jer mislite da neće izdržati govoriti o sudbinama za koje smo misli da se ne mogu dogoditi i nisu se događale. Nikad se nije događalo da nam na odjelu leže cijele obitelji, da jedni izgube život dok drugi prežive, bračni parovi, roditelj preživi i dijete umre, brat umre i sestra preživi. Na to nas ništa nije moglo pripremiti i mi se s tim moramo suočavati. Do sad je oko 400 bolesnika prošlo kroz naš odjel od početka pandemije i svaki je imao svoju priču, doživjele smo svakog čovjeka sa njegovom borbom s bolešću, ali ovo sa rodiljama i njihova borba s bolešću sada je nešto što je izazvalo suze u našim očima.

Je li Vam se neka sudbina urezala u pamćenje?

Svakog dana doživite toliko puno svjedočanstava, ali osobno moram reći da me na neki način šokirala činjenica do koje razine može ići ljudski jad i tuga. Konkretno, imala sam situaciju da član obitelji nije htio ući u sobu svog bliskog člana obitelji jer ga fizički nije prepoznao koliko ga je bolest u nekoliko dana promijenila.

Bojao se zaraze ili?

Ne, nego doslovno nije prepoznao svog člana obitelji i mislio je da ga uvodimo u pogrešnu sobu. To su bolesnici koji dugo borave nepokretni u krevetu. Čak i kad imate virozu, znate da vam nakon par dana ležanja nedostaje snage, a zamislite sad što ova bolest radi tijelu kad nakon nekoliko dana iz pune snage možete završiti na respiratoru. To nije normalno. Svi dišemo plućima, ali kad dišete s respiratorom, to su drugačiji tlakovi i udisaji, to je borba tih pluća kojih pola i tog jednog aparata za svaki novi dah. Dolazi i do zatajenja bubrega, pa ljudi idu na dijalizu, pa su tu pacijenti kod kojih ne uspije mehanička ventilacija i idu na ECMO. To sve mijenja tijelo i ljudi znaju čak i oteći zbog svih procedura i aparata koje moraju podnijeti. Drugačija nam je fizionomija dok smo zdravi, a mijenja se kad smo nemoćni i pod aparatima.

Imate li obitelj?

Nisam udana i nemam djecu tako da njima ne prenosim proživljene traume. No u razgovoru s kolegicama koje imaju djece, primijetila sam malo neobično ponašanje. Ovdje doživite toliko tuge i boli da se posve iscrpite i kad dođete doma među svoje, nemate snage o tome pričati. Ako šutite, imate dojam kao da se to sve nije dogodilo. No svi smo opterećeni. Recimo, kad dođete ovdje ujutro, prva stvar koju pitamo je kako su ljudi koje smo ostavili u prethodnoj smjeni, jesu li dobro. Ja sam cijeli svoj život podredila da služim bespomoćnom i nemoćnom čovjeku, i to mi je velika čast. Zato ne žalim ni zbog čega.

Je li teško raditi u smjenama?

Mi se kao mladi naviknemo na smjene i rad blagdanom. Kroz obrazovanje smo shvatili da naš posao traje 24 sata na dan jer bolest ni hitne situacije ne prepoznaju kalendar ni doba dana. Netko stalno mora biti tu za naše bolesnike i jednostavno smo se na to naviknuli.

Kako Vam izgleda radni dan od početka pandemije?

Svaki dan u pandemiji je nepredvidljiv. Ja sam u mobilnom timu za odlaske u druge gradove za bolesnike koji idu na ECMO i  ni jedan dan do sad nije prošao sa nekim čvrstim planom. Nikad ne znamo hoćemo li imati poziv iz druge grada. Nema opuštanja ni striktnog plana. Nakon primopredaje službe ujutro odmah slijedi spremanje informacija, razvrstavanje hitnih poslova, njega i higijena bolesnika, podjela terapija, vizite, prijemi, na žalost i smrtni ishodi, oživljavanja, stavljanje na aparate…

Jeste li ikad razmišljali o radu u inozemstvu?

Nikad, nije mi to ni palo na pamet. Uvijek sam mislila da kroz svoj posao kroz nesebičnost i odanost vratim to što sam dobila u svojoj zemlji, narodu s kojim živim.

Smatrate li da je s vremenom Vaša struka degradirana?

Trend koji se pojavljuje, nepovjerenje prema zdravstvu, sustavu i djelatnicima, nešto je što ne volim i smeta me. Nije u redu da netko u javnom prostoru priča o nama koji živimo u prostorima bolnica sa umirućim pacijentima i kritizira nas, a sam nikad nogom nije kročio u taj sustav i o njemu ništa ne zna. Mi smo ti koji iz dana u dan i iz minute u minutu gledamo smrt. Nama je u interesu i najsretniji smo kad netko ustane iz kreveta i vrati se svojoj obitelji. Oni koji pričaju o stvarima koje nikad nisu vidjeli, od toga da je skrb loša, nema posjeta ili relativiziraju bolest ljute me dok s druge strane stoji oni koji su kroz sve to prošli.

Vi ste ipak u stalnom kontaktu sa pacijentima i njihovim obiteljima. Kako im pomažete nositi se sa bezizlaznim situacijama?

Osobno uvijek volim imati pristup koji nikad nije krut i nikad nije isključivo profesionalan u smislu da se sam podijeli informacija. Volim ući u priču jer mogu razumjeti obitelj, da ne misle da mi koji radimo kao zdravstveni radnici nismo na drugi način proživjeli bol zbog koje oni sad plač. Vidim na licima tih ljudi da su shvatili da ih razumijete i dijelite njihovu bol. Našla sam takav mehanizam jer to radim iskreno i bez zavaravanja njih sebe. To je bilo prije korone, no u koroni smo se suočili sa toliko smrtnih ishoda u jako kratkom vremenu. Svakodnevno mi netko umire na rukama, to je svima u intenzivnoj. Kažemo na rukama, no zapravo je pred očima jer rukama pokušavate kroz reanimaciju bolesniku dati šansu da se vrati. Na to se nikad ne možete priviknuti. Razmišljate kakav je taj čovjek bio prije dolaska u bolnicu, koje je planove imao, je li ikad pomislio da mu se to može dogoditi, pa sve razmišljate kako obitelji javiti, kako će se obitelj osjećati koja se doma trza na svako zvono telefona….

Pogotovo ako su djeca u pitanju?

Ja nisam na dječjem odjelu pa ne mogu govoriti o tome, no svatko je nečije dijete pa u tom smislu mogu reći da se zadnjih nekoliko mjeseci suočavamo sa situacijama da su bitku izgubili ljudi u dobi od 23, 34 do 53, 54 godine. Ima tu i bolesnika od 80, no ono što sam htjela reći da je smo prije COVID-a imali situacije kad su se djeca dolazila raspitivati za stanje roditelja u raznim situacijama, a sada se roditelji raspituju za stanje svoje odrasle djece koja su do jučer bila zdrava. Našim bolesnicima smo na odjelu pokušali maksimalno osigurati udobnost s obzirom na uvjete, pa smo i omogućili posjete članova obitelji uz sve obvezne procedure. Također, u skladu s mjerama zaštite omogućili smo i dolazak svećenika za sakramente jer smo se poistovjetili s potrebama obitelji kako bismo bili sigurni da smo učinili sve za naše bolesnike, u svakom smislu.

Jeste li ikad imali neugodnosti na poslu i kako premostiti potencijalno opasne situacije?

Mogu razumjeti da se čovjek izgubi kad je zdravlje u pitanju jer ne znaš što te čeka i ovisiš o svakom nalazu, no ne razumijem teške konfliktne situacije s kojima se suočavaju moji kolege na drugim radilištima. Osobno nikad nisam imala neugodnosti jer je moj odjel sa manje kontakata, ali na trijaži ili Hitnoj gdje dolaze ljudi očuvanog zdravlja, bilo je teških riječi i neshvatljivih fizičkih napada. Sve je više verbalno agresivnih ljudi koji ne razumiju da moraju čekati i biti strpljivi jer mi dajemo sve od sebe i zato me zaboli kad čujem da je netko bio neugodan prema zdravstvenom radniku.

Jeste li se ikad zarazili bolešću nekog pacijenta?

Ne, jer u zaraznoj oduvijek postoje standardne mjere zaštite kojima ne štitimo samo sebe od pacijenata nego i pacijente od nas. No moram istaknuti da smo se mi na odjelu svi cijepili te je kod nas procijepljenost 100 posto, od spremačica do liječnika i voditelja odjela kako bismo zaštitili i sebe i naše bolesnike.

Jeste li preboljeli COVID i bojite li ga se?

Nisam preboljela, a cijepila sam se sa tri doze. Na početku kad smo svi gledali vijesti iz Kine i Italije shvatili smo da je bolest nemilosrdna, ali brzo se razradio mehanizam zaštite, maske, stiglo je i cjepivo, tako da svi imamo priliku zaštititi se. Zato je strah manji, no oprez je uvijek prisutan.