O ideji izložbe i njenim eksponatima razgovarali smo s autoricom Mirjanom Kos:
– Radi se o temi koju sam dugo istraživala, a prvu ideju realizirale smo kolegica Julija Lozzi Barković i ja 2009. godine kad smo objavili knjigu koja se odnosila na povijest kvarnerskih kupališta.
Nakon toga sam doktorirala na istraživanju kojim sam obuhvatila cijelu našu obalu, od Savudrije do Cavtata. Istraživanjem su obuhvaćena sva kupališta na tom području, a materijale sam sakupila iz državnih arhiva obalnih gradova, kao i iz gradskih muzeja tih gradova – rekla nam je Mirjana Kos, koja smatra da naša kupališta predstavljaju našu zanemarenu i zaboravljenu kulturnu baštinu:
– Da, i to prvenstveno arhitekturnu, ali i antropološku. Naime, ne radi se samo o građevinama, nego i o tome da su ta kupališta bila prvorazredna društvena okupljališta. Tamo se odvijao ljetni gradski život, organizirale su se priredbe, sportska natjecanja, nagradne igre i mnoge druge aktivnosti. Održavali su se izbori za miss, natjecanja u plivanju, jedrenju i ronjenju, organizirane su tombole, utrke u vrećama na plažama – pojasnila nam je autorica.
Na našoj obali kupališta su se počela graditi krajem 19. stoljeća, a kao takva prestala su funkcionirati sredinom 20. stoljeća.
Ono što je karakteriziralo prva kupališta bile su građevine izgrađene na plažama ili čak na morskim hridima, a uključivale su kabine za presvlačenje, kabine za čuvanje stvari, restorane, frizerske salone… Svako kupalište imalo je i svog fotografa, tako su i nastale fotografije kojima se sada divimo.
Svako kupalište imalo je pravilnik o radu kupališta i uprave, kao i kupališni red istaknut na vidljivome mjestu. Stroga pravila i zakoni propisivali su mjere sigurnosti na kupališnim prostorima, počevši od same kupališne građevine do sigurnosti kupača. Također se vodilo računa o pravodobnoj informiranosti kupača o opasnosti od morske nemani (morskog psa). Iz perspektive trenutačne zdravstvene situacije vezane za epidemiju bolesti Covid-19, zanimljivo je primijetiti kako se u tom razdoblju vodilo računa o zdravstvenoj sigurnosti i prevenciji; bilo je vrlo važno da je mjesto zdravo. Informacije o tome redovito su objavljivane u tiskovinama, posebice da u određenom turističkome mjestu nema malarije i tuberkuloze te priljepčivih (zaraznih) bolesti.
Povezanost sjevernog Jadrana željeznicom utjecala je na gospodarski i turistički razvoj luka i gradova sjevernog Jadrana, pa se kao etablirani turistički centri javljaju Opatija, Volosko, Crikvenica, Mali Lošinj i drugi. Hotel Kvarner u Opatiji, sagrađen 1884. godine, najstariji je hotel na našoj obali, a bila je to i prva turistička investicija stranoga kapitala. Prvi dolasci na more vezani su za lječilišni turizam zbog prirodnih ljekovitih čimbenika (more, sunce, zrak, mediteransko raslinje) u čijem je sklopu izgrađen i kupališni paviljon. Lječilišna, odnosno turistička klijentela, stizala je iz srednjoeuropskog prostora. Opatija je bilježila najveći rast turističkog prometa, 1899. godine u njoj je boravilo 14.865 turista s ostvarenih 333.000 noćenja. Domaće stanovništvo vrlo se brzo prilagođavalo novoj djelatnosti, prvotno iznajmljujući vlastite kuće i postelje, a zatim i ulažući, pa domaći kapital ima udio u izgradnji restorana, pansiona, hotela, kupališta i drugih sadržaja. U turističkim mjestima počinju se otvarati pošte, ljekarne, knjižare, a pojačava se i lokalni prijevoz. Osnivaju se i društva za uljepšavanje mjesta, koja okupljaju domaće pionire turizma.
Zadatak im je bio pošumljavanje, uređenje šetnica, na kojima se postavljaju klupe, kandelabri, kante za smeće, gradnja kupališta te turistička promidžba. Prva kupališta na Jadranskome moru gradili su najpoznatiji arhitekti toga doba. Razlikovala su se po namjeni, veličini, materijalu od kojeg su građena, po konstrukciji, po položaju na kojem su izgrađena, po arhitektonskom stilu… Pula je svoje prvo javno kupalište, usidreno na drvenoj platformi, dobila davne 1865. godine. Do kraja 19. stoljeća izgrađena su ih još četiri, pa tako i Vojno kupalište sa školom plivanja, izgrađeno 1886. godine. Opatija je svoje prvo kupalište, Angiolinu, dobila 1884. godine, a do kraja stoljeća imala ih je ukupno šest. U zadnjem desetljeću 19. stoljeća kupališta su izgrađena i u Poreču, Lovranu, Rijeci, Kraljevici, Crikvenici, Novom Vinodolskom, Rabu, Zadru, Splitu i Dubrovniku. Od sredine 1870-ih godina pa do kraja 19. stoljeća izgrađeno je ukupno 26 kupališta.
Inače, morske kupališne građevine koje danas imamo neizostavni su dio urbanističke arhitekture, odnosno urbanizma turističkih mjesta. Na starim razglednicama, gledajući s mora, dominiraju upravo ta kupališta. Kupališne kućice, koje i danas možemo vidjeti na jadranskoj obali, građene su od kamena, betona i drva. Sve se gradilo u skladu s konzervatorskim uvjetima i brigom o očuvanju kulturne i prirodne baštine. Takvih kupališta bilo je na stotine, a promjenom životnih stilova polako su počela nestajati sredinom 20. stoljeća.
– Danas je odvojeno kupanje nezamislivo, kao i kostimi koji se danas nose u usporedbi s ondašnjim. Tad su se ljudi odijevali za kupanje, a danas se svlače. Iako treba reći da u Trstu još postoji odvojeno kupalište. Razlog je logičan, starije gospođe koje više nemaju mlada i oku ugodna tijela, pa ne žele da ih se gleda i žele se kupati odvojeno.
U svakom slučaju, naša arhitekturna baština i kultura kupanja je izvanredna, trebamo je valorizirati i ne smijemo je zaboraviti i zanemariti, bez obzira na moderna vremena – zaključila je Mirjana Kos.
Kupališni red
Žene su se kupale odvojeno od muškaraca, i to na odvojenim i ograđenim dijelovima kupališta, ili su termini bili određeni vremenski. Primjerice, žene bi imale svoje, a muškarci svoje termine. Postavljane su i posebne zastavice da bi se znalo tko se kad kupa i da netko ne bi ‘uletio’ nepozvan u termin suprotnog spola.
– Vladala su stroga pravila ćudoređa, pa su se sve do dvadesetih godina prošlog stoljeća žene morale odijevati za kupanje. Nosile su duge hlače koje su im prekrivale gotovo cijelo tijelo, a malo kasnije i velike kostime, izrađene čak i od vune. Kako zbog svega nisu mogle plivati nego se samo namakati, u moru su bili postavljeni konopi za koje su se mogle držati da se ne bi utopile zbog težine kostima!
Utješno je za žene bilo jedino što nisu morale imati svoje kostime, mogle su ih iznajmiti na kupalištu.
Doduše, kostime su morali nositi i muškarci, ali puno slobodnije i praktičnije nego žene.
– Strogo se pazilo na sigurnost i čistoću, pa je svako kupalište imalo spasilačku službu i pribor za prvu pomoć, a bile su opremljene i pljuvačnicama, posudama u koje bi ljudi u slučaju potrebe pljuvali, kako to ne bi radili u moru ili na plaži.
Čuvena jadranska kupališta
Uređenih kupališta bilo je na stotine, ali ipak su neka sačuvala posebna mjesta u povijesti, bilo zbog svoje ljepote i nagrada koje su dobivale na arhitektonskim natječajima, bilo samo zbog svoje popularnosti:
– Kupalište Angiolina, Opatija, 1884. godina, prvo građeno kupalište
– Kupalište Kvarner, Rijeka
– Srebreno, Župa Dubrovačka
– Jadrija, Šibenik
– Brodarica, Zadar
– Bačvice, Split
– Bonj, Hvar
– Hrvatske Banje, Crikvenica