Šokantna je to brojka s obzirom na to da je 2015. godine ukupno bilo 2795 takve djece, što je gotovo upola manje. Nažalost, broj posvojene djece u posljednjih pet godina gotovo da se nije pomaknuo s mjesta – 2015. je posvojeno 126 djece a lani 129.

POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI: 

Iako potencijalnih posvojitelja ima, njih čak 1586, samo 216 djece ima, kolokvijalno rečeno, “riješene papire” za posvajanje.

Iako se mnogo krivnje svaljuje upravo na socijalne radnike jer se stvara dojam da su oni izravno odgovorni za situaciju, anonimno smo razgovarali s osobom zaposlenom u jednom centru za socijalnu skrb u Hrvatskoj, s višegodišnjim iskustvom rada na udomljenju i posvojenju djece, čiji smo identitet zbog sigurnosnih razloga morali sakriti. Osoba nam je otkrila šokantne detalje iz sustava koji objašnjavaju kako smo došli do situacije da u domovima za djecu više nema mjesta.

– Radi se na deinstitucionalizaciji, koja se ne provodi dobro budući da udomiteljskih obitelji ima sve manje, a broj domova se pokušava smanjiti. Naime, ideja je bila da djeca prilikom izmještanja iz obitelji ne borave u domovima nego u udomiteljskim obiteljima. To je svakako bolje za dijete i nešto čemu uvijek težimo, no udomiteljskih obitelji jednostavno nema dovoljno, a isto tako ni mjesta u domovima. U posljednje je vrijeme teško pronaći mjesto u domu čak i kad imamo žurna izdvajanja u obitelji – kaže.

‘Svodi se na moljenje’

No zbog povećanog broja djece mjesta u domovima gotovo da i nema, pa ponekad i za hitne slučajeve dobivaju odbijenice.

– Prije svega, ne postoji centralizirani sustav gdje mi kao stručni djelatnici, kad se nađemo u situaciji da neko dijete moramo izmjestiti iz obitelji, možemo vidjeti u kojim domovima u Hrvatskoj postoji slobodno mjesto, već se sve svodi na zvanje i moljenje domova da se prime djeca. Naravno, moram napomenuti da ni domovi nisu krivi što djecu ne primaju – jer i oni nemaju mjesta. Dio su istog sustava kao i mi i svi se s istim borimo kako najbolje znamo i umijemo. Imali smo slučaj kad je jedna majka sama molila da smjestimo njeno dijete jer je osjećala da se više ne može na kvalitetan način brinuti o njemu, no mi smo je s djetetom poslali natrag kući jer nam je trebalo nekoliko dana da za dijete pronađemo adekvatan smještaj. Ako mjesta u domovima nema i meni treba nekoliko dana da okrenem sve brojeve, napišem sve dopise i čekam pismene odbijenice (koje su mi potrebne kao dokaz u spisu), ja nemam drugog izbora. Sjećam se osjećaja straha; zovem tu majku svaki dan da pitam je li sve u redu, idem kod nje na teren i paralelno tražim smještaj. Da se bilo što dogodilo, vjerojatno bi me se razvuklo po svim medijima, kao jedinoga krivca za sustav u raspadu, a doslovno, nemam kako – kaže nam.

– Često se takvi slučajevi traženja smještaja svode na moljenje, traženje poznanstava, primjerice kolegica s fakulteta ili s kojima je prije surađivano. Bilo bi dobro da, ako je dijete žurno izdvojeno iz obitelji u, primjerice, Rijeci, da ostane tamo kako bi ga roditelji mogli doći posjećivati, no ako to nije moguće, smješta ga se gdje ima mjesta. Dakle, sustav ne funkcionira, a na nama je da zbog toga na sebe preuzmemo ogromnu odgovornost znajući da je dijete u potencijalno životnoj ugrozi. Ne sjećam se da ikada dignem slušalicu i iz prve dobijem smještaj za neko dijete. Sve se svodi na zvanje i moljenje – priča nam.

Male naknade

Posebno je teško ako djeca imaju neke od poteškoća, primjerice psihičke prirode. Pronaći smještaj za takvu djecu je gotovo nemoguće. Ako socijalni radnik ne pronađe smještaj djetetu, to će pokušati ministarstvo, no kroz puno papirologije.

– Ako se djetetu ne pronađe smještaj, dakle ako ja nazovem sve ustanove u Hrvatskoj i sve me odbiju, ponekad molimo i nadležno ministarstvo za pomoć. No opet trebam imati pisanu dokumentaciju da je sve pokušano. Dakle, nakon poziva potrebno je poslati i pisane dopise i sakupiti sve odbijenice – što, naravno, traje – i moliti ministarstvo, što onda isto traje, da oni nešto poduzmu – objašnjava. Potrebno je napomenuti kako je izdvajanje zadnja opcija. Mediji su, što se socijalnog rada tiče, često fokusirani na izdvajanja djece, no ona nisu toliko učestala. S obiteljima se radi i na druge načine kako bi se isti doveli u “normalu”, a isto se čini mjerama Centra; stručnom pomoći i potporom ili intenzivnom stručnom pomoći i nadzorom u obitelji. Takozvane nadzore u obitelji socijalni radnici i ostali vanjski suradnici Centra rade nakon svog radnog vremena, što im je na mjesečnoj razini plaćeno 400 kuna za mjeru stručne pomoći, odnosno 800 kuna za intenzivni nadzor. Ono što je bitno za napomenuti je da u Gradu Zagrebu donedavno voditeljima nisu bili plaćeni niti putni troškovi za obavljanje tog posla.

– To nije ugodan posao. Ideš često kod disfunkcionalne obitelji i ponekad nailaziš na razne situacije koje mogu biti potencijalno opasne za tebe. Kad se propisuje intenzivni nadzor, to znači da je neki veći problem u obitelji, pa je to još stresnije. Uz odlaženje u obitelji često si s ljudima i na telefonskoj liniji kako bi im pomogao riješiti neki problem, ponekad svakodnevno. Znaju se dogoditi situacije kad nas se gađa stvarima, dere se na nas, a ponekad smo primorani pozvati i policiju ako stvari eskaliraju. Takvih slučajeva je manje, generalno ljudi budu suradljivi ako im je stalo do dobrobiti djece, no ponekad situacija zna biti neugodna i opasna. Potrebno je da socijalni radnik sam povuče svoje osobne granice i shvati kad i kako reagirati, a kad ne. Isto tako, godinama kasnije možeš biti pozivan kao svjedok na sudu ukoliko se nešto dogodi i sve skupa je to jedno stresno iskustvo, a imam osjećaj da nemamo adekvatnu potporu za isto – kaže.

‘Budim se noću i razmišljam o poslu’

Kad socijalni radnik procijeni da je dijete životno ugroženo, radi se na žurnom izdvajanju djece. Slučajevi su različiti i uvijek su stresni za socijalne radnike. Ima svega, kaže, od nasilja, manipulacija, ovisnosti, otuđenja djece. Ipak i kada dođe do izmještaja djece, roditeljima se daju druge šanse.

– Kad se djeca žurno izmjeste iz obitelji, roditeljima se daju šanse da poprave stanje u primarnoj obitelji. Primjerice, ako su ovisnici, upućuje ih se na odvikavanje, neke se potiče da se uključe u psihološki tretman ili tretman kod psihijatra, škole za roditelje, s istima se radi savjetodavno. Djeca se prvo oduzimaju na godinu dana i, ako vidimo pomake kod roditelja, radi se na tome da se djeca vrate u primarnu obitelj. No ako pomaka nema, jedna od opcija je svakako i pisanje prijedloga sudu za lišenje roditeljske skrbi – kaže.

– Priča o tome da je dovoljan samo jedan telefonski poziv djetetu (od strane roditelja) u tri ili šest mjeseci (kada je dijete smješteno), a da se roditelje ne liši roditeljske skrbi nije točna, već se ostavlja na procjenu stručnog tima da vidi postoji li mogućnost da se dijete vrati u obitelj ili ne. Postoje slučajevi gdje roditelji i dalje žele viđati svoju djecu, zovu ih svaki dan na telefon, no nisu napravili ništa kako bi stvorili uvjete za život svojoj djeci i povratak istih u obitelj. Dijete se u takvim slučajevima ne može vratiti u obitelj zbog daljnje opasnosti po njegov život.

– Često mi se dogodi da se noću probudim pa razmišljam o poslu. Čim imam osjećaj zabrinutosti za neko dijete kada idem spavati navečer, to mi često bude znak da moram napraviti nešto više da dijete zaštitim. Ne volim taj osjećaj kada s poslom idem u krevet i kada se s njim budim. To je jako teško – kaže.

Ipak, i kada se dijete izmjesti iz obitelji, tu ne staje njihov posao.

– Kada dijete uspijem maknuti iz obitelji i dalje ostaje zabrinutost, jer sada sijedi proces u kojem ga želimo smjestiti u udomiteljsku obitelj, pratimo obitelj, gledamo postoji li mogućnost da se vrati u svoju obitelj. Cijelo vrijeme imam tu djecu na umu i svaki se dan pitam je li napravljena najbolja moguća odluka za to dijete. Jesam li kao osoba mogla bolje? U našem poslu često se vide samo greške i trudiš se maksimalno pomoći i djelovati koliko možeš. No i kada finiširaš sve i priča za to dijete ispadne dobra i dalje se pitaš – je li to bilo najbolje što sam napravila? Uvijek su mi na umu djeca čijim se slučajevima bavim, a opet ne stignem se svakome posvetiti koliko želim jer imamo više obitelji na sebi nego što bi trebalo biti prema normi, no radimo, trudimo se, ne preispitujemo to, kao niti naše radne uvjete koji također nisu bajni – kaže.

Sporost sudova

Što se tiče procesa lišenja roditeljske skrbi nad djetetom – isti nerijetko zapinje na sudu.

– Iako se takvi slučajevi trebaju žurno rješavati na sudu kako bi se djeca mogla zbrinuti na najadekvatniji mogući način, postoji slučajevi gdje se na lišenje roditelja odluka suda čeka i po nekoliko godina. Zbog takve sporosti suda, djeca ostaju po nekoliko godina bespotrebno unutar sustava. A znamo koliko jedna godina znači u životu djeteta – kaže i dodaje da u tim trenucima ne mogu mnogo.

Djeci koja su lišena roditeljske skrbi, kao i odraslim osobama koja su lišena poslovne sposobnosti, socijalni radnici su nerijetko skrbnici, što također spada u djelokrug njihovog posla. Za posao skrbništva, u Zagrebačkim Centrima, socijalni radnici nisu dodatno plaćeni.

– Uistinu smo dodatno opterećeni time što moramo biti skrbnici osobama, bez da nas itko pita želimo li isto. Dakle, ja to MORAM biti. To je dosta velika i stresna odgovornost koju mi sami ne možemo izabrati, već moramo napraviti. Isto tako ako smo skrbnici osobama kojima je oduzeta poslovna sposobnost u taj djelokrug posla ulaze brojni poslovi za koje mi kao socijalni radnici niti nismo educirani, primjerice prodaje nekretnina, u ovo vrijeme Covid-19 čak i potpisivanje privole za cijepljenje. Kad je u srpnju 2019. godine ubijena jedna naša kolegica, ubio ju je čovjek kojem je bila skrbnica. Tako da takve stvari mogu biti neugodne i opasne za nas, uz veliku odgovornost koja s tim poslom dolazi – kaže. Na pitanje zašto udomiteljstvo u Hrvatskoj nije toliko popularno, kaže:

– Teško je pronaći odgovor na to pitanje. Vrlo je to slabo plaćen posao, koji sa sobom donosi brojne izazove, stres, strah i emocionalno ulaganje – priča.

Na kraju, sustav se raspada, a sve se prelomi na leđima socijalnog radnika.

– Naravno, ne kažem da smo mi svi super, ne želim idealizirati sve svoje kolegice i kolege, ali da nam je svima teško raditi jer sustav dobro ne funkcionira, jest. A na taj način patimo i mi i naši korisnici. Kada bi sustav bolje funkcionirao i bio posloženiji bio bi to lijep posao – zaključuje.