Prošloga tjedna skupina je muške čeljadi klečala po Jelačić placu s uzdignutim transparentima i navodno se molila Bogu. Govorim navodno, jer teško je pouzdano znati kada se tko moli Bogu. Zatekli su se tu i fotoreporteri, koji su načinili zanimljiv serijal slika. I tako je na sve strane, po šarenim portalima i na društvenim mrežama, započelo ismijavanje tih ljudi koji su za svoj račun učinili ono što su učinili. Objavljeno je da su molili krunicu za “domovinu, mir i obraćenje hrvatskoga naroda”, za muškarce, “da postanu duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi katoličku vjeru”, za “prestanak predbračnih odnosa, za čednost u odijevanju i ponašanju te za obnovu katoličkih brakova”, za “prestanak pobačaja i otvorenost bračnih parova životu”, za “beskompromisne crkvene pastire i nova duhovna zvanja”, te za “duše u čistilištu”.
Publici i njezinim dirigentima, koji sve to rade da bi im na portaliće stiglo što više reklama za lijek protiv gljivica na noktima i za plastične satove koji izgledaju kao pravi, naročito smiješno bilo je što se odrasli i poprilično zreli katolički muževi mole za prekidanje s praksom predbračnih odnosa te za čednost u odijevanju. Rugajući im se, osjećali su se nekako napredniji, utješeniji i sigurniji, te svakako zaštićeniji od tuđih pasjaluka, od iskakanja iz zaštićenih okvira zajednice, od osamljivanja i svih nevolja koje iz osamljivanja potječu. Na neki način, nevidljiva se internetska gomila rugala iz razloga vrlo sličnih razlozima iz kojih se muškadija s fotografija molila Bogu. Razlika je samo jedna: jedni su vidljivi, drugi nevidljivi. Ali cilj je isti: pronaći mir i sklad u vlastitim životima, zaštititi zajednicu kojoj se pripada. Pa sad netko će molitvom, a netko će ruganjem.
Ne mogu sebe zamisliti kako klečim po Trgu bana Jelačića. Općenito, sebe ne mogu zamisliti da klečim. Također, strana mi je ideja o narodnom obraćenju. Djeluje mi kao islamska revolucija u Iranu. Obraćenje je, koliko ja razumijem stvari, uvijek osobno. Čednost u odijevanju također postoji samo u Iranu, ili je čednost također, možda, osobna i intimna stvar, pa ono što je za vas čedno, za mene može biti vulgarno i nepristojno. Nije mi jasno zašto bi samo muškarci postajali duhovni autoriteti, kao ni to kakve veze ima “hrabro svjedočenje i prenošenje katoličke vjere” s duhovnim autoritetom.
Duhovni autoritet biva se čitanjem i učenjem o svemu i svačemu, a hrabro svjedočiti i prenositi katoličku, kao i bilo koju vjeru, recimo vjeru u komunizam, u feminizam, u jednakost i bratstvo svih ljudi, može se neuko i bez ikakvih saznanja o bilo čemu. U suštini, najbolje neku vjeru svjedoče i prenose neuki i agresivni ljudi, a ne duhovni autoriteti. Osim ako nije riječ o autoritetu batine, pendreka, tenka. A što se tiče molitve za “prestanak pobačaja”, ona je vazda dvojbena kad stiže iz muških srca i s muških jezika, ali protiv nje ne možemo imati ništa, jer nije riječ o zazivanju zabrane pobačaja. Prestanak pobačaja nešto je drugo. Što se tiče beskompromisnih crkvenih pastira i novih duhovnih zvanja, tu je, pretpostavljam riječ o nečemu što se tiče Opusa dei i njegova upliva na crkvenu svakodnevicu. Dok god ta svakodnevica nije izvancrkvena, meni je potaman. Najbliskija mi je od svega molitva za duše u čistilištu. Naravno, ako uz molitvu ide misao o konkretnim dušama, ako uz molitvu slijedi sjećanje. Apstraktne su duše ništa.
Ali ne mogu sebe zamisliti kako klečim po trgovima i ulicama. No, isto tako, ne čini mi se primjerenim, inteligentnim ni produhovljenim rugati se svemu u čemu sebe ne mogu da zamislim. Bez obzira na to što dobro znam da upravo ti ljudi koji se na Trgu mole s transparentima u rukama vide u meni crnoga vraga. Ali dok god se mole, koliko god mi taj čin djelovao ekshibicionistički ako se provodi na glavnome gradskom trgu umjesto u crkvi ili na nekom drugom zaklonjenom i kontemplaciji namijenjenom prostoru, ti ljudi još uvijek nikoga ne progone. Za razliku od onih koji im se rugaju, zaštićeni anonimnošću društvenih mreža i naslova po portalima. Oni, dakle, progone ove koji se za svoj račun na Trgu mole. Možemo pretpostaviti da će se u sljedećoj epizodi, čim s koljena skoče na noge lake, molioci predati praksi svakodnevnog progona svojih neistomišljenika, ali je činjenica da oni to još uvijek ne rade. Dok god se mole. Također, možemo pretpostaviti i to da će u progonu neistomišljenika molioci imati podršku države i Crkve, jer je uvijek i u svemu imaju. Ali ni to nije razlog da im se unaprijed rugamo.
Obično se, gotovo u svemu, ljudi u Hrvatskoj dijele u dvije skupine. Dok se jedni mole, drugi im se rugaju. Dok jedni sahranjuju svoje mrtve, drugi ih ismijavaju, slaveći njihovu smrt. Sjetimo se svaki put zloglasne hvarske popine, don Milija Plenkovića i njegovih “duhovnih” orgija nad otvorenim grobom Slavka Goldsteina. Sjetimo se i kako se po mračnim zakucima interneta slavila smrt Vladimira Matijanića. Dok jedni čine jedno, drugi čine sve što je suprotno tome. I pritom podrazumijevaju da će oni prvi raditi to što sami upravo sada rade, samo kada se prilike izokrenu. Opravdano je, dakle, rugati se njima, jer će se i oni u prvoj povoljnoj prilici rugati nama. Opravdano je biti bezdušan i bezosjećajan, jer će oni prema tebi, kakav god ti bio, biti bezdušni i bezosjećajni.
I tako s vremenom prestaje biti važno što je zapravo na stvari, o čemu se radi i što je uopće tema. Važno je bezuvjetno biti uz svoje, a protiv njihovih, i dalje previše ne misliti. Jer ako puno misliš, bivaš sve bliži izdaji. A izdaja vodi u samoću, izdaja te čini nezaštićenim. Tvoji će te se odreći, a njihovi te neće prihvatiti, i gdje si onda? A čak i ako te njihovi budu spremni prihvatiti, zar ćeš ti biti spreman da pređeš na njihovu stranu? Zar ćeš stvarno klečati na Trgu bana Jelačića i moliti krunicu za predbračnu čednost, samo zato što ti je išlo na živce to što se oni drugi rugaju ovima što kleče na Trgu bana Jelačića i mole krunicu za predbračnu čednost?
U nekom slobodnom društvu, do kakvoga mi još nismo dorasli, u demokraciji u kojoj se poštuju ljudska prava pa je zaštićeno i dostojanstvo baš svakog čovjeka, postoji i treća strana u priči, ona koja ne kleči po trgovima niti se ruga nekome tko to radi, nego dosljedno brani pravo jednih da kleče, a drugih da se rugaju, ali samo tako da ni klečanje ni ruganje ne postane poželjna društvena mjera. Naravno da čak i hvarska popina ima pravo da slavi smrti mrskih si Židova, ali ta popina nipošto ne bi smjela biti pod zaštitom države. A ako, pak, Crkva štiti takvoga svog pastira, i između mene koji ovako o njemu govorim i njega bira njegovu stranu, tada se ta Crkva od popine Plenkovića ne razlikuje. Također, ako je Crkva namjerila izaći iz hramova i manifestirati po trgovima tako što će svoje odavno prokreirane i seksualno rekreirane muževe upućivati da mole za predbračnu čednost, tada Crkva kao institucija izabire stranu u društvenom sukobu i u tihom građanskom ratu, i preuzima odgovornost za baš sve što njezina strana u tom sukobu i ratu učini ili izgovori. Kad god Crkva i država izaberu stranu, a oni to neprestano čine, gubi se mogućnost postojanja treće strane u sukobu, one koja se ne moli po trgovima, niti se ruga onima koji se po trgovima mole. Ako ne postoji treća strana, nema ni autorefleksije. Niti mogućnosti uvida u ono što o svemu misle i osjećaju oni drugi. Taj uvid je važan čak i ako nam se čini da su oni drugi sasvim zastranili ili da su nepopravljive budale.
Nepostojanje famozne treće strane ne znači, međutim, nemogućnost čovjekovu da se opredjeljuje po svome. Ali takvo opredjeljivanje je po njega opasno, po njegove bližnje i po njihov društveni život krajnje neugodno. Osamljenost u takvoj zajednici nužno podrazumijeva odbačenost, izoliranost, odmetništvo… I vidljivost među nevidljivima. Čovjek koji misli drukčije nego masa koja ga okružuje uvijek je pod svjetlom reflektora. Onog reflektora koji svijetli sa svakog mitraljeskog tornja na uglovima koncentracijskog logora. Nije lako biti takvim svjetlom osvijetljen, ali čovjek nema drugog izbora ako ne želi biti kao oni.