Želite li popiti pravo craft đumbir pivo ne trebate više odlaziti u daleku Kinu, Karibe ili neke zabite dijelove Centralne ili Latinske Amerike da se osvježite. Od sada je dovoljno uputiti se u Kaštelir, malo pitoreskno mjesto nedaleko Poreča u Istri. Sve je započelo prije šest godina kada je Urša Prešeren, supruga 33-godišnjeg Marka Bratovića, pročitala na internetu da se pivom od đumbira zaustavlja žgaravica, a njoj je to inače bilo prijeko potrebno tijekom trudnoće s prvim djetetom. Uzalud su pretraživali sve hrvatske trgovine i one specijalizirane, takvog piva kod nas naprosto nije ni bilo.
POGLEDAJTE VIDEO: Koliko je ‘dovoljno’ popiti
Krenuli su i u Sloveniju, rodni kraj njegove supruge, a isto tako i u Italiju, Austriju, potegli i do Mađarske… no sve je bilo uzalud. Netko će reći pa tog piva ima svugdje, no to nije istina. Sve viđeno po trgovačkim centrima su ona industrijska piva koja se ne rade od pravoga đumbira već od pripravaka, aroma i raznih citrusa koji žgaravicu ne ublažuje. Stoga nije bilo druge nego upustiti se u vlastitu proizvodnju istog.
Kako nam ispričao Marko, na samome početku imali su jako puno poteškoća unatoč tome što su prikupili sve potrebne informacije kako i na koji način to pivo napraviti. On je još kao inženjer agronomije koji je radio po mnogim podrumima u Istri imao iskustva oko proizvodnje vina, no iako pivo i vino imaju dodirnih točaka, sama proizvodnja je ipak drugačija. Prvi problem kojih ih zatekao na samome početku bio gdje započeti proizvodnju, u rodnoj Istri Marka u Kašteliru ili Julijskim Alpama mjesta Tolmin od kuda je Urša. Naime u Hrvatskoj ih je mučila uvijek troma birokracija koja je tražila hrpu papira i dokumenata koji nikako da se sakupe, jer kao za inat uvijek nešto fali.
Zbog toga su gotovo pokrenuli biznis u Tolminu, ali su se na kraju predomislili iz jednostavnog razloga što tamo nisu mogli pronaći jeftini prostor, a u Kašteliru su imali neiskorišteni i prazan od Markove obitelji. No iz Tolmina nisu otišli praznih ruku, od tamo barem uzimaju nadaleko poznatu Grofovsku vodu iz dvorca u kojem je nekad živo grof Coronini von Cronberg. Iako područje koje graniči sa Italijom ima mnoštvo izvora, upravo je voda iz dvorca tijekom ispitivanja, pokazalo su to razne analize, dala bolje rezultate negoli voda s Brda ukazanja u francuskom Lourdesu koju se smatra energetski najbogatijom vodom u svijetu. Tu poznatu bezbojnu tekućinu bez boje i mirisa koriste dakako u manjim količinama za proizvodnju piva i drugih svojih napitaka, no da su ostali u Sloveniji bilo bi je i kudikamo više.
– Prvo pivo koje smo napravili bilo je stvarno užasno, ne bih ga dao niti najgorem neprijatelju, jer bilo je jakog pikantnog okusa i kiselo kao ocat. Zašto je bilo takvo jest što smo napravili početničku grešku pronašavši informaciju preko interneta da se to pivo radi od ginger planta, odnosno gljivica koje potiču fermentaciju đumbira. Odmah smo kupili nekoliko plastičnih bačvica od nekoliko litara, nabavili i te nesretne gljive, te ih stavili u prethodno načinjenu maceliranu otopinu napravljenu od đumbira iz Kine kojeg smo kupili u običnoj trgovini. Nakon fermentacije od 15 dana, filtriranja kroz filtere za kavu u našoj kuhinji i pasterizacije dobili smo što smo dobili, nepitku smeđu otopinu s 0,5 posto alkohola. Moja je žena gotovo proplakala, ali nismo se dali i odmah smo krenuli u drugi pokušaj, ovoga puta s maceliranim đumbirom kojeg smo nabavili iz ekološkog uzgoja iz Perua uz dodatak citrusa iz Dalmacije koji daju onu potrebnu svježinu. Kod tog piva ne dolazi do fermentacije jer ga nakon nekog vremena odmah pasteriziramo, znači nema alkohola, a kada smo ga probali bili smo sasvim zadovoljni rezultatom. Mojoj je supruzi ta piva sasvim izliječila žgaravicu, a nakon toga smo u manjim količinama samo nastavili proizvodnju uz razne dorade i varijante dok nismo u potpunosti bili zadovoljni i plasirali to naše pivo i na tržište – ispričao nam je Marko.
Upitali smo ga koliko bočica piva uspije proizvesti, kakva je potražnja i da li osim pive od đumbira proizvodi još štogod zanimljivog. Kazao nam je da mjesečno može proizvesti oko 10.000 bočica od dva decilitra koje proda za 12,5 kuna sa PDV-om, odnosno 2000 litara ili 25.000 godišnje, no da se sada ta količina zbog korona virusa dakako smanjila. Najgore je kod nabavke đumbira iz daleke Amerike jer je transport poskupio za gotovo 300 posto. No unatoč tome uspije svu količinu prodati na domaćem tržištu, kroz barove, specijalizirane trgovine i hotele. Uz pivu proizvode i tonik, a odnedavno i Ginetu, piće od grma smričke koju je svojevremeno pod nazivom Gineta industrijski proizvodio zajedno s Jamnicom i bivši Istarski župan i Europarlamentarac Ivan Jakovčić.
– Naša se Gineta ipak u svemu razlikuje. Napravljena je po craft recepturi od plodova smrički koje se beru isključivo na Ćićariji u Istri uz dodatak kora limuna i naranči, a bobice nam beru kooperanti iz raznih OPG-ova koji ih i inače ubiru radi proizvodnje džina. Kada je Jakovčić čuo da proizvodimo to staro istarsko piće samo nas je kontaktirao te upitao jesmo li smo zainteresirani da preuzmemo njegovo ime Gineta i dizajn koji je koristio i to bez naknade. Naravno da smo prihvatili, a ostalo je već povijest – kazao nam Bratović, koji nam ipak otkriva kako izvan Istre to piće nije poznato, jer se poput pašerete iz Pazina izvan tog područja ne konzumira.
Zbog toga bi trebalo poraditi na marketingu, ali trenutno za to uz malu djecu i nema previše vremena. Uz sve to ovih će dana na tržište plasirati i Ginger Eil, novo piće slično pivu od đumbira, samo što će biti laganije s manje sastojaka koje daje tu gorčinu i pikantniju notu. Biti će to pravi ljetni novitet koji će mnoge zainteresirati.
