Franka Perković, dekanica zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, progovorila je o vremenu obilježenom mnogim prijavama za seksualno zlostavljanje u hrvatskom glumištu, a mnoge od kojih su kao počinitelje navodile nastavnike koji predaju na Akademiji.

POGLEDAJTE VIDEOVIJESTI: 

Što se zbiva dva mjeseca nakon što su se studenti javno oglasili zbog zlostavljanja na Akademiji?

“Bila sam zauzeta događanjima na Senatu, odnosno bavljenjem cijelom situacijom vezanom za mnoge afere koje se povezuju sa Sveučilištem. To je zahtijevalo posebnu vrstu pažnje, pogotovo s obzirom na to da se neki od tih problema tiču seksualnog uznemiravanja.

Žao mi je da se umjesto brze i efikasne reakcije ističe slučaj jednog nastavnika Filozofskog fakulteta za kojeg je postojala prijava za zlostavljanje. Rektor je za to znao, ali usprkos tome predložio je tog profesora za emeritusa i on dan-danas uživa u toj tituli. To je strašno loša poruka, pogotovo u ovom trenutku.

Zahvaljujući hrabroj inicijativi Nismo tražile, počelo se govoriti o toj teškoj, ali beskrajno važnoj temi. Osim izuzetno potrebnih i važnih razgovora, otvorili su se kanali za prijave i sankcioniranje. Pokazalo se da se ipak nešto može promijeniti. U jeku takve krize društva, kad stotine priča zlostavljanih žena i muškaraca izađu van, primjeri poput dotičnog profesora emeritusa nisu ništa drugo nego pljuska svim onim hrabrim pojedincima koji su se odvažili prijaviti zlostavljanje.

Prošlo je više od dva mjeseca od početka te krize u Hrvatskoj, a Sveučilište do dana današnjeg nije povuklo nijedan konkretan potez koji bi potaknuo žrtve seksualnog nasilja da podnesu prijave. Nisu utvrđene niti procedure postupanja u ovakvim slučajevima, koji su vrlo specifični i zahtijevaju vrlo pažljivo osmišljene protokole. Jedino što smo dobili je općenita izjava na internetu u kojoj se koriste fraze poput ‘nulta tolerancija’. Ubrzo je rektor sam sebi uskočio u riječ kad je u pitanju spomenuti slučaj s davanjem prestižne titule optuženom zlostavljaču. Dakle, nije poduzeto konkretno ništa. Općenito, u najmanju ruku sam nezadovoljna odgovorom, odnosno izostankom odgovora uprave Sveučilišta.

Koji je bio odgovor Akademije?

Čim je do afere došlo, ja sam svoju odgovornost shvatila izuzetno ozbiljno. Učinila sam sve što sam mogla da ozbiljno tretiramo sve prijave, bez obzira na to kad su se dogodile. Osim što smo ih sakupljali i predavali nadležnim institucijama, svaku smo zasebno proučili i unutar Akademije provodimo istragu da bismo utvrdili činjenice.

Moj odgovor bio je, uz protokol prikupljanja prijava te proceduru utvrđivanja činjenica i sankcija, osmisliti program razgovora, radionica i edukacija koje će se održati u travnju i svibnju. Njihova svrha bit će zapitati se gdje smo pogriješili i zatim nalaženje rješenja kako da nam se ovakvo nešto više nikad ne bi dogodilo.

Kao što sam ja odgovorna osoba za Akademiju, smatram da je jednako tako rektor odgovoran za sve sastavnice Sveučilišta. Od početka afere, koju nerado zovem tako ‘tabloidski’, ali ne mogu se sjetiti boljeg naziva, mene je zvalo 10-15 dekana, prodekana i studenata s različitih fakulteta. Tražili su pomoć da, kao i ADU, bez odgode i promišljeno poduzmu nešto konkretno.

To što su zvali mene puno govori. To znači da nisu osjetili kako na Sveučilištu postoji netko kome se mogu obratiti za pomoć u trenutku krize. Ima nekih tijela koja bi po svojoj funkciji mogla pomoći, ali ona nisu osmišljena za ovu svrhu. Seksualno uznemiravanje je specifično jer je osobama koje su ga doživjele izuzetno teško podnijeti prijavu. Osjećaju sram i stigmu ne samo za sebe – boje se i za ugled svoje obitelji. Mnogo im je teže javiti se nego nekom studentu koji, primjerice, misli da je zakinut za ocjenu. A ni u tom slučaju nije lako prijaviti nepravilnost. Jer student je uvijek nesiguran i postoji strah te mogućnost osvete.

Takve, recimo ‘uobičajene’, prijave procesuiraju se na svim sastavnicama Sveučilišta, dakle taj kanal funkcionira. Na Akademiji smo imali više takvih prijava, ali nikad – ne samo za mog mandata nego nikad – nismo primili službenu prijavu za seksualno uznemiravanje. To ne govori da takvih slučajeva nije bilo, sasvim suprotno: govori da nismo otvorili portal na kojem se osobe koje su to doživjele osjećaju pozvane javiti se.

Može li se ova kriza usporediti s onom koju je prouzročio Covid-19? Je li to također problem koji nas je zatekao nespremne i nismo znali kako reagirati?

Postoji ključna razlika. Ovo je problem koji nije došao ni iz čega i za koji se znalo. Netko sa Sveučilišta mogao je, primjerice, uzeti za ozbiljno istraživanje o seksualnom uznemiravanju na Sveučilištu u Zagrebu nastalo kao dio diplomskog rada studentice Hrvatskih studija Ivane Andrijašević 2017. godine, a koje pokazuje da je više od 40% ispitanika doživjelo neki oblik seksualnog uznemiravanja. To se poklapa sa sličnim europskim studijama, koje također govore o 30, 40, pa i više posto studenata s takvim iskustvima. Na Sveučilištu u Zagrebu studira oko 70.000 studenata, pa uzimajući u obzir, vrlo konzervativno, i najmanji postotak, možemo zaključiti da je oko 20.000 doživjelo neko slično ružno iskustvo. To je zastrašujući broj koji zahtijeva izuzetnu pažnju svih nas koji smo odgovorni za te mlade ljude.

Akademija je DORH-u predala 30 prijava slučajeva seksualnog uznemiravanja ili zlostavljanja, koji datiraju od kraja ’90-ih. Bilo je i prijava koje nisu optuživale jednog počinitelja: primjerice, prijava koja govori o seksističkom pristupu dijela profesora jednog odsjeka. I takve prijave ozbiljno tretiramo razgovorom i utvrđivanjem činjenica unutar povjerenstva koje smo osnovali. Uz nastavnike, u tom je povjerenstvu, što je izuzetno važno, i dvoje predstavnika studenata.

Konkretan odgovor Akademije bit će edukacijska kampanja koja će trajati od 6. travnja do 10. svibnja. U nadi da se direktnim obraćanjem problemu i radom na njemu takvo nešto nikad više neće dogoditi, održat ćemo edukacije u suradnji sa Ženskom sobom. Također će pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, gđa. Višnja Ljubičić, održati predavanje nastavnicima i studentima. Riječ je o tome da je mnogima nejasno što točno spada pod kategoriju seksualnog uznemiravanja. Neki takvi slučajevi spadaju pod kaznena djela, a neke su situacije blaže, ali i dalje neprimjerene. Znam da mnogi misle kako su tu granice vrlo nejasne, međutim to nije slučaj. Naši partneri u ovoj akciji raspolažu izuzetno temeljitom i stručnom klasifikacijom ponašanja.

Mi to radimo na razini visokog školstva, no educiranje o ovoj temi nužno je već od predškolske dobi. Ovo se ne tiče samo profesora i studenata nego cijelog društva. I svi moraju znati što se smije a što ne. I na kraju – za što bi potencijalno mogli biti kažnjeni.
S druge strane, žrtve često ne znaju ili propuštaju prepoznati da trpe seksualno uznemiravanje. Iako nam se činilo da se to podrazumijeva, došli smo do trenutka u kojem se trebamo točno dogovoriti što smijemo raditi a što ne.

Akademija je posebna zbog specifičnosti umjetničke nastave. Što kažete na one koji pomoću toga pokušavaju zlostavljanje predstaviti kao neuobičajenu pedagogiju?

Neki se u ovoj krizi pozivaju na to te pokušavaju tako relativizirati što je uznemiravanje a što nije. Ja se duboko ne slažem s tim da tu ima mjesta za relativizaciju.

Primjeri uznemiravanja me rastužuju i čine bijesnom kad je riječ o studentima. Jedna objava na Facebook stranici Nisam tražila posebno me potresla. Tamo je anonimna žrtva iznijela ispovijest o prijamnom ispitu na kojem joj je profesor, danas u mirovini, naredio da stane na sve četiri i glasa se kao krava dok je on udara po stražnjici.

Krv mi se sledila u žilama kad sam to pročitala, a sigurna sam da su se jednako osjećali i moji kolege. Tu se radi o, tako ću se izraziti, djetetu koje je došlo na prijamni dajući povjerenje ovoj instituciji i ljudima koji ovdje rade da znaju svoj posao i da ga rade u najboljoj vjeri. Za mene je to najružniji oblik manipulacije, da se umjetnička pedagogija koristi kao paravan za čisto zlostavljanje. Po meni je to morbidno, ne libim se koristiti tu riječ.

Sigurno postoje nastavnici koji će reći da dobroga glumca treba osloboditi srama, što neki pokušavaju i napadima na njihovo dostojanstvo. Koji je Vaš komentar?

Nama je posao na Akademiji da pomognemo studentima i studenticama da se oslobode srama. Ali ono što sasvim sigurno ne smijemo nikad učiniti je narušiti njihovo dostojanstvo. To je temeljna razlika, koju većina nastavnika na Akademiji razumije i poštuje, ali, nažalost, očito ne svi. Razlika između primjerenog i neprimjerenog je nožem odrezana. Tu nema sive zone. Kad se student ili studentica osjeća poniženo, nastavnik ne samo da mora stati nego se mora zapitati koje je pogrešne korake poduzeo da se uopće doveo do takve situacije.

Što zapravo znači osloboditi studenta od srama? Sigurno ne to da mi inzistiramo na tome da oni goli hodaju uokolo. Ne želim čuti za to da netko tko se ne želi skinuti ne smije studirati glumu ili baviti se njome. Ako netko to ne želi, bez obzira na razloge i okolnosti, na nama je da kažemo: ‘U redu’. Mi studente ne učimo seksu, niti da hodaju goli. Pokušavamo ih osloboditi njihovih zadrški da bi svoju darovitost mogli izraziti što snažnije i što šire.

Sjećam se jednog primjera kad smo radili glumački ispit u kojem je bio prizor seksa. To spominjem jer o takvim scenama treba govoriti da bi javnosti postalo jasnije. Kad gledate film i u njemu je scena seksa, morate znati da na tom setu od seksa nije bilo ni ‘S’. Ekipa filma se sastoji od golemog broja ljudi koji stoje oko to dvoje glumaca i rade svoj posao. Nikome stvarni seks ne pada na pamet. A glumci, naime, glume. Kad se mi time bavimo na Akademiji za izgledni slučaj da će naši studenti tijekom karijere morati odglumiti takvu scenu, mi ih eventualno učimo kako se to glumi – a ne kako se to radi, to uostalom znaju i bez nas. Slično je i na Likovnoj akademiji kad je tema akt – radi se o crtanju a ne o striptizu.

Imala sam situaciju s jednom studenticom koja je trebala glumiti seks, a ispod kostima nosila je hulahopke. Pred ispit me pitala smije li, dok glumi seks, ostati u hulahopkama. Naravno, rekla sam da smije i bilo mi je čudno uopće biti u poziciji takvo nešto odobriti. Ne ocjenjuje se seks nego kako netko glumi u čitavom komadu.

Bivša studentica Akademije mi je prepričala svoju situaciju s jednim nastavnikom koji je sad pod optužbama za ozbiljna nedjela. Tražio je od nje da se skine u grudnjak da vidi kako joj svjetlo izgleda na licu. Ona je rekla ‘Ne pada mi na pamet’, napustila dvoranu i zalupila vratima.

Je li primjer te studentice idealna situacija kako bi trebalo reagirati?

Skoro, ali ne. Idealno bi bilo da je studentica prijavila dekanatu što se dogodilo. Zašto nije? Vjerojatno je imala iste strahove kao i mnoge ostale žrtve nasilja – boje se osvete, a i stigme žrtve. Kad je došlo do ove afere, otišla sam provjeriti i saznala da u zadnjih 27 godina nije bila urudžbirana nijedna prijava za seksualno uznemiravanje. To dovoljno govori o kulturi šutnje koja povezuje sve žrtve za koje ne možemo znati koliko ih je bilo. To što nije bilo prijava, ne znači da nije bilo zlostavljanja, vrlo je važno da to svi razumiju.

Ja potpuno prihvaćam i razumijem mogući stav studenta koji nema povjerenja da će njegova akademija ili fakultet valjano tretirati prijavu – potrebna je adresa iznad sastavnice. Mjesto gdje se mogu osjećati sigurno i zaštićeno. Primjerice, u Velikoj Britaniji postoji tijelo izvan sveučilišta koje služi kao vrhovni sud za studentske pritužbe. Ako na bilo kojem fakultetu nastane spor i student smatra da je zakinut, postoji potpuno nezavisno tijelo kojem se može javiti.

Kako ste na Akademiji osigurali žrtve koje prijavljuju nasilje?

Nipošto ne smije doći do toga da žrtva, osim što je pretrpjela nasilje, osjeća i strah za vlastitu sigurnost. Zato smo otvorili anonimni sistem prijave koji je programiran tako da ni mi koji prijave čitamo ne možemo ući u trag tko ih je poslao. Osim toga, tu je pet adresa na koje se mogu poslati potpisana svjedočanstva. Najviše je anonimnih prijava, što je problem jer s takvima DORH i policija ne mogu puno toga učiniti.

Koliko god mi željeli da se zlostavljani jave imenom i prezimenom, ne želimo stavljati dodatan pritisak na njih. Oni su proživjeli nešto traumatično i razumijem da je napisati i anonimnu prijavu bolno. Ja obzirno pozivam žrtve da otkriju svoj identitet, isključivo zato da bi se ta zlodjela mogla sankcionirati. Pravno gledano, bez žrtve ne postoji ni kazneno djelo, pa je gotovo nemoguće pokrenuti istragu na temelju anonimne prijave. Iz DORH-a su nam zajamčili maksimalnu zaštitu žrtava.

Svi koji smo uključeni u bavljenje ovom krizom potpisali smo izjavu o tajnosti podataka, pa smo jednako obavezni čuvati tajnom imena žrtava, a i počinitelja. Ne zbog sućuti prema zlostavljačima, ali na kraju imamo poštovanje prema njihovim obiteljima, koje nisu krive.

Mandat vam je pri kraju. Po čemu lijepome ćete ga pamtiti?

Malo je reći da je biti dekanica za mene bio izazov, pogotovo u ovakvim uvjetima – Covid-19, potres, seksualno uznemiravanje… Mimo teškoća, ponosna sam na, kako je ja zovem, Školu, koja godišnje proizvede stotinjak filmova i pedesetak kazališnih i plesnih premijera. To puno košta, a svake godine je najveće pitanje kako to financirati. Smisliti kako nadoknaditi novčane nedostatke i osigurati adekvatne uvjete za studiranje je ono što sam, kao i dekani prije mene, htjela postići kao dekanica.

A ono najljepše što će mi ostati u pamćenju je promatranje kako ta nekadašnja djeca kroz studij sazrijevaju kao umjetnici i kao osobe, pomiču vlastite granice te postaju bolji i veći nego što su vjerovali da je moguće.