I ajde, sve se pregrmi. Šalteri, čekaonice i popisi odlikaša su jedno. Ali vlastita krv, vlastita kći, to je skroz druga razina.

– Mahmutović.
– Mantuhović?
– Mahmutović.
– Mamutović?
– Može, ajde, dovoljno blizu.

Otkad pamtim, krivo mi izgovaraju prezime. Kad sam završia prvi osnovne, u Slobodnoj je izaša popis pet nula odlikaša i moji roditelji su ponosno prstom upirali u Denisa Mehnudovića.

Cilu osnovnu sam provea ovjenčan više ili manje uvredljivim varijantama obiteljskog imena, a ni srednja ni fakultet nisu bili osjetno zainteresiraniji prema gomili suglasnika kojom se potpisujem.

Auto mi je osigurano na Denisa Muhmutovića. U bolničkoj čekaonici lijeni glas iz zvučnika doziva Marnudovića. Kad naručujem, s druge strane slušalice čujem retoričko: ‘Znači jedna miješana, deveti kat, stan Mehmedović?’.

Neću ni spominjat komentare ispod članaka.

I ajde, sve se pregrmi. Šalteri, čekaonice i popisi odlikaša su jedno. Ali vlastita krv, vlastita trogodišnja kći, to je skroz druga razina.

– Sunce tatino, kako se prezivaš?
– Mujović.